Ni Hrvatsku seljačku stranku nije zaobišao sindrom postizbornog rasapa nakon silaska s vlasti Račanove koalicije. Nakon što je raslojavanje Budišinog HSLS-a završilo njegovim odlaskom u političku mirovinu i tropartitnom liberalnom podjelom i marginalizacijom ideje koja je inicirala višestranačje u Hrvatskoj, niti jedna od stranaka koje su gotovo plebiscitarno 3. siječnja 2000. svrgnule HDZ s trona, nije ostala imuna na potrese, podjele, pobune i osipanje članstva.

Nasljednici velikog Vlade Gotovca u maloj Liberalnoj stranci, Ivo Banac i Karl Gorinšek, glože se već duže vremena oko svog stranačkog kolačića iako, baš poput nekadašnjih kolega iz Libre, na političkoj sceni životare poput poluparazita na političkoj grani SDP-a. Početna ambicija Vesne Pusić da ona i njezin HNS preuzmu žezlo oporbenog vodstva od »mlakonje« Račana razbila se o unutarstranačku hrid kada su »mladi lavovi« predvođeni Mislavom Žagarom i zagrebačkom organizacijom napustili stranku, a sada i participiranje u gradskoj vlasti. Želje Narodnjaka da sebe predstave kao nove lidere socijaldemokratskih i liberalnih političkih opcija raspršile su se na upitnoj unutarnjoj demokratičnosti, koja je, prije zagrebačkog slučaja, svoje pravo lice pokazala i u Rijeci gdje je nimalo nježno iz članstva odstranjena grupa ljudi nesklona lokalnom lideru i Pusićkinom favoritu. Ista se priča sada ponavlja i u Puli gdje se kao glavna uzdanica HNS-a predstavlja nekadašnji Jakovčićev protukandidat, otpadnik iz IDS-a i pištoljdžija iz Savičente Marino Folo, koji se revolveraškim manirama voli obračunavati s tamošnjim ugostiteljima. Za IDS i njegovog predsjednika pak trusno su područje sumnjiva rasprodaja istarske obale, bespravna gradnja i barbarski gard spram novinara koji o tome izvještavaju.

SDP nije imao snage autokritički se osvrnuti na gubitak izbora i faktičko prepuštanje vlasti HDZ-u za što snosi najveću krivicu od svih koalicijskih partnera, no tiho nezadovoljstvo pojedinih viđenijih esdepeovaca na Račanovo kormilarenje i više je nego evidentno. Kao što je kao premijer preživljavao hraneći se sukobima s Budišom, pa potom Tomčićem, Račan svoju stranačku infuziju danas crpi iz nadmetanja s nadmenim Milanom Bandićem. A njega bi mnogi u stranci, prije svih Račanova zamjenica Željka Antunović, željeli vidjeti u prijevremenoj mirovini kako bi preuzeli najjaču zagrebačku organizaciju i putem nje eventualno sjeli u jednu od najprivlačnijih i najmoćnijih političkih fotelja, onu metropolskog metropolite. Nešto slično u prijestolnici se sada zbiva i sa Seljacima koji su ustali protiv Tomčićevog i diktata središnjice da za svoga predsjednika izaberu čovjeka koji im nije po volji.

Očigledno, trećesiječanjska kolektivna euforija razbila se nakon 23. studenoga u paramparčad. Silazak s vlasti u opoziciju traumatičan je za sve, što je svojedobno na svojoj koži osjetio i nekadašnji uzor monolitnosti HDZ raslojivši se na HIP, HB, DC... Sada se, svatko u svome političkom čistilištu, koprcaju Račan i njegovi partneri. Nažalost, njihov »jet leg« i bolno prizemljenje predugo traju, pa je artikuliranje oporbenih interesa substitucijom prepušteno tek rijetkim medijima.

Naprosto, potvrdilo se ono što su neki predviđali i znali i prije izbora: Hrvatska je dobila lošu vlast i, što je pogibeljnije, još goru opoziciju.