Nema mnogo slučajnosti između političkih procesa koji se odvijaju u Hrvatskoj, optužnica koje stižu u određenim intervalima i temeljnog cilja RH — ulaska u EU (i NATO). U tom slijedu analitičari uvelike mogu prepoznati izraženu i izrađenu politiku EU-a prema prostoru zapadnog Balkana, dakle i prema Hrvatskoj, a za koje su Europljani sastavili redoslijed normi i postupaka koje svaka zemlja mora zadovoljiti kao uvjet pregovora i kasnijeg stjecanja punopravnog članstva.

Kada bivaju sagledani konkretni "zadani" ciljevi koje EU postavlja prema Hrvatskoj (sadržani u formulaciji o "funkcioniranju pravne države") upravo je primjetan visoki stupanj korelacije između političkih procesa u Hrvatskoj i "djelovanja" Haaga. Haaški je sud definitivno "prepoznat" kao katalizator hrvatskog političkog i javnog ponašanja, kao uvjeta približavanja ciljevima EU-a. A ti su ciljevi jednostavni — stabiliziranje prostora zapadnog Balkana i njegova priprema za eurointegracijsko "usisavanje".

Budući da EU proces političke stabilizacije promatra poglavito kao proces dovršavanja suđenja počiniteljima ratnih zločina i politike koja ih je omogućila, opet nije nimalo slučajno kako se rokovi hrvatskog pridruživanja EU-u "vrlo lijepo" preklapaju s rokovima dovršetka rada Haaškog tribunala. Vremenska razlika smanjena je na, u vjerojatnih tek godinu dana — realni analitičari procjenju kako će Hrvatska uspjeti ući u EU 2009. ili 2010. godine, kada s radom prestaje i Haaški sud.

Haag, stoga, kada je Hrvatska u pitanju, ne radi ni brzo ni sporo, nego — planiranim tempom. Najavljeno prepuštanje ostataka sudskih haaških procesa hrvatskom pravosuđu, dio je takve taktike i slijeda. Riječ je o narednom testu, nakon kojega slijede zaključci o poštovanju pravne države u Hrvatskoj. Ovaj je proces, nadalje, i u dodatnoj funkciji globalizacije ove europske regije, jer preko Haaga vrlo se razvidno mijenjaju definicije, a bogme i konkretne vlasti, suvereniteti, pojam nacionalne države u skladu s očekivanim ciljevima globalizacije.

Ovaj proces neće proteći bez velikih problema, s obzirom da se ovaj "nadnacionalni" kriterij u slučajevima, kako Hrvatske, tako i ostalih malih europskih, a i svjetskih država uvodi — selektivno — dakle vrijedit će za određena svjetska područja, a ne na isti način i za "velike protagoniste svjetske politike". Primjerice, već jednogodišnje inzistiranje američke diplomacije da se SAD izbori u čitavom svijetu za priznavanje "izdvojenosti" od globalnog, nadnacionalnog sustava pravde, sada tek postaje do kraja razvidan, tijekom okupacijskih američkih "aktivnosti" u Iraku.

Analitičari, poput Anđelka Milardovića, ravnatelja Centra za politološka istraživanja u Zagrebu, upozoravaju kako su haaške optužnice primjetno "nabijene" ideološkim i političkim sadržajem, što nije primjereno hrvatskom pravosudnom sustavu, primjerice. "okazi moraju biti nesporni u oba pravna sustava, no zašto ima toliko ideologije?", pita se Milardović. Tumači kako se iz takovih optužnica, pa i iz ove posljednje M. Norcu, lako isčitava gotovo naknadni žal što je srpska krajina uopće propala kao entitet. "Razvidna je jaka psihološka sugestija kako je Hrvatska nastala na zločinu, s vrlo jasnim asocijacijama na NDH, što se dade iščitati u optužnicama protiv Čermaka i Markača, gdje se spominju termini - iseljavanje, deportacije, logori, etničko čišćenje...", kaže Milardović.

Za Milardovića je kao analitičara vrlo zanimljiv proces "korelacije" haaških optužnica i političkih zbivanja u Hrvatskoj. Prve su optužnice počele stizati u razdoblju vlasti Franje Tuđmana, kada su u Haag otišli prvi (BiH) Hrati, a uz blagoslov HDZ-a. Reakcija javnosti nije bilo. Razdoblje vladavine Račana i koalicije obilježeno je vrlo velikim i istovremenim pritiscima na vlast izvana (Haag) i iznutra (demonstracije javnosti protiv izručivanja). Milardović drži kako je razvidno da je režiser otpora i bunta javnosti bio HDZ, a javnost i politika zaboravlja i "tada zajapurenog Ivu Sanadera sa splitske Rive". Račanova vlada, žestoko kritizirana sa sviju strana, ne izručuje ni jednog Hrvata u Haag, s obzirom na to da je postojala realna opasnost od unutarhrvatskog prolijevanja krvi i posvemašnje destabilizacije.

Sada je, prema Milardoviću, na djelu "završna faza" korelacije Haaga i hrvatskih političkih procesa. "Hrvati odlaze u Haag po tekućoj vrpci, sve u kontekstu temeljnog cilja Sanaderove hadezeovske vlasti — priklučivanja EU-u. Javnost ne reagira. Iz ove činjenice Milardović crpi tezu kako je hrvatsko društvo uvelike licemjernih vrijednosti, jer sada odlazak u Haag tolerira argumentima "naši izručuju, pa šta se tu može, valjda treba", a da je to učinila prethodna koalicijska vlast, isti bi bili spremni latiti se i oružja.

Milardović drži kako se hrvatska Vlada pretvorila u "veliko ministarstvo vanjskih poslova". Unutar vladajuće stranke jedini kandidati dobivaju 95 posto glasova, a jača i stranački nepotizam. "Dodamo li tomu i početak novog načina privatizacije s osloncem na ljude koji su bili rodonačelnici tragične rasprodajne privatizacije (Škegro, Mateša, Valentić...), vidljivo je kako hrvatska politička oligarhija nastavlja svoju upravu, bez obzira na to koja stranka bila na vlasti, budući da dijele zajednički mentalni sklop.

Je li stoga uopće postojala mogućnost da Hrvatska drukčije odradi svoj nacionalni politički cilj, drukčije definira odnos prema Haagu i strategiju ulaska u EU i NATO? "S ovakovom političkom nomenklaturom, koje društvo promatra tek kao svojevrsnu kravu muzaru, naš vanjsko i unutarnjopolitički put ne može biti drukčiji", navodi Milardović. Hrvatska je, stoga, očito upala u planirani slijed integriranja, što samo po sebi i nije problem, naprotiv, no oprezniji analitičari ipak će upozoriti na izostanak bilo kakove hrvatske nacionalne strategije. Što ako, zbog bilo kojeg razloga, za koju godinu ipak izostane očekivana ruka "odraslog" koja nas treba prevesti iz "vrtića" u "školu", a sami budemo neosposobljeni pronaći taj put? A što ako škola u međuvremenu prestane s radom, ili iz nje počinju odlaziti nezadovoljni?