Premijer i njegovo društvo su dosada pokazali zadivljujuće makjavelističko umijeće da se prilagode novim vremenima i okolnostima

S ovoga mjesta već smo više puta upozoravali na štetnost proglašenja ribarsko-ekološkog pojasa, prvenstveno sa stajališta interesa Republike Hrvatske i njenog očekivanog priključenja Europskoj uniji. Kritizirali smo i Vladu – i prošlu, i sadašnju, zbog toga što nisu dovoljno jasno predočili političkoj javnosti sve implikacije tog poteza. Upozorili smo na opasnost od podilaženja nacionalističkoj i populističkoj demagogiji i iskrivljenom tumačenju pojma »nacionalnih interesa«.

I sada se konačno, pet minuta do dvanaest, Vlada odlučila da Saboru predloži još jednu odgodu stupanja na snagu tog pojasa. Imali bismo razloga za samodopadni trijumfalizam, ali takvoga ima već i dovoljno u hrvatskoj politici. Vrijeme je za trezvenu analizu stanja u kojemu se zemlja nalazi i za pokušaj stvaranja konsenzusa oko najvažnijeg i najvišeg hrvatskog nacionalnog interesa – a to je ulazak u EU. No, valja otkloniti i neke zablude koje kolaju u javnosti, da bi čitateljima i građanima bilo do kraja jasno koliko je doista potreban taj konsenzus. I zato, bez obzira koliko se meni ili nekom drugome ova Vlada sviđa ili ne, valja priznati da je ovim posljednjim viražem Sanader i dio njegove ekipe pokazao da se umije ponašati politički racionalno i razlučiti bitno od nebitnoga.

Sanader i društvo su nedvojbeno izašli iz Tuđmanova šinjela: ali vremena se mijenjau, okolnosti se mijenjaju, i svijet više nije onaj isti kakav je bio jučer ili prekjučer. Onaj vladar koji ne prilagodi svoju vrlinu promijenjenim vremenima, taj će zasigurno propasti, kaže Niccolo' Machiavelli, otac moderne politike i političke znanosti. Sanader i njegovo društvo su dosada pokazali zadivljujuće makjavelističko umijeće da se prilagode novim vremenima i okolnostima. Zato im valja odati priznanje jer se transformiraju i prilagođavaju vremenima i okolnostima. To im, doduše, ne polazi za rukom na svim poljima. Nacionalistički dogmatizam je još uvijek prejak kod nekih iz Sanaderove ekipe. No kod drugih, očito, proces transformizma ima pozitivne učinke.

Niti bi hrvatski generali optuženi za ratne zločine otišli tako »dobrovoljno« u Haag bez ikakvih potresa koji bi nas opet doveli na rub vojno-fašističkog puča, niti bi se Carla del Ponte mogla pouzdati u hrvatsko pravosuđe da ono dovrši haški posao, niti bi Pupovac mogao tako hladnokrvno iznijeti svoj prijedlog da Srbi u Hrvatskoj dobiju zastavu, grb i takvu himnu. I konačno, niti bi Hrvatska dobila tako pozitivan avis, kao što ga je dobila i ne bi postala tako brzo kandidatom za člana EU, kao što će najvjerojatnije i postati već za desetak dana.

Ima pravo Sanaderova lijeva ruka (lijeva u smislu političke nespretnosti i još uvijek neprevladanog političkog autizma) Hebrang kada kaže da Hrvatska nije ovom odgodom stupanja na snagu ribolovno-ekološkog pojasa popustila pritiscima Italije i Slovenije. I Hebrang vidi da su Italija i Slovenija prenijele svoj dio pregovaračkog suvereniteta na EU, i zbog toga i zbog mnogih savjeta iz EU Hrvatska revidira svoju jednostranu odluku. I to u korist ostvarenja cilja, koji nije samo kratkoročni interes preživljavanja ove političke elite, nego je doista sudbonosno pitanje hrvatske budućnosti i opstanka. Samo unutar EU Hrvatska može u potpunosti ostvariti svoju samobitnost, pa čak i na naoko paradoksalan način da toj istoj EU delegira dobar dio svojih suverenih prava i prerogativa.

Stoga valja tu podržati Sanadera, kao što ga valja i oštro kritizirati kada na unutarnjem planu tolerira svojoj »lijevoj ruci« onakav ispad, kakav je Hebrang učinio pokušajem upada u dnevnik HTV-a. Takvo ponašanje je anakrono i antieuropsko i Sanader je morao zbog toga povući uši Hebrangu. Imaju pravo i Žarko Puhovski i HHO, i Peter Semneby i OESS kada upozoravaju na Vladin pritisak na medije, koji znači pritisak na demokraciju i pokušaj rušenja te iste demokracije. Samo slobodni tisak može jamčiti da neće biti povratka na staro ili prastaro.

A pravi heroj građanskog otpora, simbol hrvatske demokracije, postaje novinarka koja je odbila Hebrangu nasilni pokušaj ulaska u eter, Sanja Mikleušević. Kada bi bilo više takvih kao što su ona, Ankica Lepej i mnogi drugi »zviždači« (whistleblowers), a manje oportunista, karijerista i zatucanih demagoga koji gledaju samo na svoju promociju i klanjaju se autoritetima, i Sanader i njegova ekipa bi nas brže priveli u tu Europu o kojoj sanjamo. Zbog EU će on doživjeti slavu, a zbog onoga drugoga i još koječega mogao bi proći kao Churchill na izborima nakon Drugog svjetskog rata.