Slobodna Dalmacija: 04. 06. 2004.

Pravo, sloboda i zakoni

Danko PLEVNIK

Osjećaj za slobodu drugih nije hrvatska vrlina. Mi vjerujemo da postoje više klasa sloboda, a da je ona najviša rezervirana samo za nas jer uostalom ovo je naša država. Svi drugi imaju svoju državu - u ustavu. Nama ne ide u glavu da "Merkator" može imati svoju zastavu, da stranke, nogometni navijači pa čak i košarkaški veterani (Old Stars Zagreb) mogu imati svoju himnu, ali ako to požele "ustavni Srbi", nastaje panika od kavane do kavane pa do samog Predsjednika - na kavi.

Stipe Mesić je rezolutan. Srbi u Hrvatskoj ne mogu imati insignije države Srbije niti himnu koja poziva Boga da čuva kralja budući da ni Srbija ni Hrvatska nemaju kraljeve. Mesić se time od donedavne građanske vraća onoj predizbornoj duhovitosti. Ako su Srbi u Hrvatskoj slobodni da izabiru svoj subjektivitet, onda im ga ne smije propisivati nitko pa ni predsjednik države koji bi po definiciji trebao biti i njihov predsjednik.

Mesić je u ovom slučaju na valu populističkog raspoloženja koje nije širokogrudno. Svi se ponosimo što su naši iseljenici i nakon toliko stoljeća pečalbe u SAD-u, Kanadi, Čileu, Australiji i ne znam gdje sve ne, ostali Hrvati, koji imaju svoje "Hrvatske domove", pjevaju "Lijepu našu" i ponose se svojom napokon dočekanom hrvatskom državom. Međutim, ti isti kriteriji ne vrijede za Srbe. Oni su "prokleti" jer su evo s nama već više od četiri stoljeća i neće iz čiste napasti da konačno postanu Hrvati! I nakon "Oluje" drže se još uvijek tog nesretnog srpstva. Srbin ode u Chicago i ostaje Srbin. Kakvi su to ljudi!?

Dakle sve ono što u dijaspori čine Hrvati, čine i Srbi. Ako Srbi u Hrvatskoj nisu dijaspora Srbije, onda im ne trebaju srbijanska znamenja, ali ako su oni narod Hrvatske, zašto im se onda uopće brisala suverenost? Sa srpskim identitetom nemaju međutim problem samo Srbi koji zbog "Bože pravde" misle da su dijaspora Republike Srpske nego i Hrvati, ali dok Srbi još ne znaju što bi bili, Hrvati tvrde da znaju što će biti.

Od običnih građana do građanskog predsjednika Mesića vrte se stari filmovi i strepnje da ako Srbi dobiju ono što smo im radi EU-a namijenili ustavom: svoje vlastite simbole, oni će se opet okolčiti i sebi praviti državu u državi, zazivati veliku Srbiju i remetiti taj teškom mukom stečeni eshatološki mir među Hrvatima. Ali to nije realno. Realnija je istarska nego srpska država u Hrvatskoj.

Mesić se u nedavnom posjetu u Rumunjskoj nije obraćao hrvatskoj manjini kao predsjednik rumunjskih Hrvata nego Republike Hrvatske na čiji logo i predsjednika oni imaju legitimno ljudsko, nacionalno i novoeuropsko pravo. Zbog čega hrvatski Srbi onda ne bi imali pravo na doček Vojislava Koštunice kao predsjednika Srbije? Ne mogu postojati jednostrano validni europski standardi. Hoće li, ako hrvatski Srbi usvoje himnu "Bože pravde", time potaći i restauraciju "Kraljevine Jugoslavije"?

Uključimo se raspravu o ukusu koju je pokrenuo Mesić. Himna "Bože pravde" ne odgovara postrojalističkim, boljim građanskom običajima. Ali što s onima kojima se ne sviđa hrvatska himna među koje je spadao i otac hrvatske geopolitike Ivo Pilar? Za njega "ona sama sobom nije bogata mislima jer osim nješto mutnoga esteticizma i isto tako mutnoga kulta 'stare slave' u opće neima snažnih misli. Nu dok druge narode narodna himna spaja i ujedinjuje, Hrvate njihova razjedinjuje. Jer kad više Hrvata pjeva 'Lijepu našu' svaki si pod tom domovinom predstavlja nešto drugo i tu odlučuje pokrajinsko podrijetlo i stranačka pripadnost.

I tako onaj zanos koji stvara skupno i svečano pjevanje narodne himne kod Hrvata samo psihološki pripravlja teren za zbrku, razrožnost i neslogu. Pilar je to napisao 1922. u svojoj knjizi znakovitog naslova "Borba za vrijednost svoga 'ja'.

Pokus filozofije slavenskog individualizma" i kao obično ispao prorokom. Zar hadezeovci svojim stranačkim "obnašanjem" himne ne pripravljaju teren za manualni nered? Ruku na srce, ali to je tako.

Braćo i sestre Srbi - po Kristu i EU - znali ste iskazivati svoju odbojnost prema šahovnici, kuni itd., ali s istom anticipativnom logikom morate prihvatiti nevoljkost Hrvata da objeručke prihvaćaju sve ono što njih iritira. Nitko ne može uvijek biti u pravu niti imati pravo samo stoga što je većina ili manjina. Pravo može imati samo sloboda i zakoni koji je uznose.