ZAGREB, 3. lipnja – Hrvatski sabor je u kasnim noćnim satima 3. listopada 2003., nakon vrlo polemične rasprave, glasovima vladajuće koalicije (SDP, HSS, HNS, Libra), a uz protivljenje oporbe (HDZ, HSLS, DC, HSP), koja je tražila da se proglasi gospodarski pojas, s godinom dana odgode proglasio zaštićeni ekološko-ribolovni pojas na Jadranu. Tom odlukom Hrvatska je krenula u proces širenja jurisdikcije na Jadranu u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora, što je učinilo više od stotinu država u svijetu, a u Sredozemlju Španjolska (ribolovni) te Francuska (ekološki pojas).

U obrazloženju te odluke stajalo je da je Sabor proglasio sadržaje isključivoga gospodarskog pojasa koji se odnose na suverena prava istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim prirodnim bogatstvima voda izvan vanjske granice teritorijalnog mora, te jurisdikciju u vezi sa znanstvenim istraživanjem mora te zaštite i očuvanja morskog okoliša. Vlada je prihvatila i amandman Hrvatske seljačke stranke da Sabor pridržava pravo da po potrebi proglasi i ostale sadržaje iz glave IV. Pomorskog zakonika, a u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora. Primjena pravnog režima zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa, pisalo je, započet će 12 mjeseci nakon njegova uspostavljanja. Ne dirajući u suverena prava i jurisdikciju Hrvatske, zaštićeni ekološko-ribolovni pojas ostaje morski prostor u kojem sve države uživaju međunarodnim pravom zajamčene slobode plovidbe, preleta, polaganja podmorskih kablova i cjevovoda i druge međunarodnopravno dopuštene uporabe mora.

Do sklapanja tih ugovora vanjska granica ekološko-ribolovnog pojasa privremeno će ići crtom razgraničenja epikontinentalnog pojasa uspostavljenog 1968. između bivše SFRJ i Italije. Kod bočnog razgraničenja vanjska granica će slijediti crtu u smjeru prema privremenoj crti razgraničenja teritorijalnih mora, kako je utvrđeno Protokolom o privremenom režimu uz južnu granicu između Hrvatske i SCG iz 2001.

Toj saborskoj odluci prethodilo je nekoliko mjeseci polemika, posebice sa Slovenijom koja se toj hrvatskoj nakani otvoreno usprotivila. Pri rekonstrukciji događaja može se razaznati da je ideja o proglašenju tog zaštićenog pojasa hrvatskoj strani upućena iz Bruxellesa. Naime, tijekom jednog od razgovora tadašnjeg ministra poljoprivrede i šumarstva (u kojem je i Uprava za ribarstvo) Božidara Pankretića s bruxelleskim dužnosnicima sredinom 2003. dotaknuta je i tema širenja jurisdikcije na Jadranu radi zaštite ribljeg fonda i očuvanja ekološke ravnoteže.

Bili su to razgovori u sklopu stvaranja nove europske politike u vezi s razvojem održivog ribarstva na Sredozemlju, koja je svoj službeni oblik dobila na konferenciji u Veneciji krajem studenog prošle godine, gdje je preporučeno da obalne države Mediterana to čine kroz proglašenje ribolovnih zona uz dogovor sa svim zainteresiranim stranama. Nakon tog prvog bruxelleskog sastanka sredinom ljeta Pankretić je tu ideju, ali sada kao nakanu hrvatske vlade, objavio na internetskim stranicama svog ministarstva.

Odmah je uslijedilo protivljenje Slovenije, dok je Italija u početku relativno blagonaklono gledala na cijeli slučaj. Održano je i nekoliko hrvatsko-talijanskih sastanaka na tu temu, a osnovana je i mješovita komisija koja je trebala razriješiti eventualne dvojbe. Talijanski uvjet od početka je, međutim, bio da njihovi ribari zadrže sva dotadašnja prava u tom hrvatskom pojasu. Slovenci su, međutim, kako je govoreno, zbog bojazni da taj hrvatski pojas ne prejudicira granicu na moru, krenuli u lobiranje od Bruxellesa do Beograda tražeći da se osudi taj najavljeni hrvatski potez.

Međutim, nakon saborske odluke, iz Bruxellesa je umjesto deklaracije s osudom samo upućeno »žaljenje«, i to zbog navodne »jednostranosti« tog hrvatskog poteza, iako prema međunarodnom pravu širenje jurisdikcije nije ni moguće na drukčiji način. Krajem studenog prošle godine, dakle, u vrijeme promjene vlasti u Hrvatskoj, iz Bruxellesa je u Zagreb upućen prijedlog o početku razgovora Europske komisije s našom zemljom u vezi s tim pojasom.

U cijeloj priči o pojasu vrlo bitnu ulogu imali su hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo i pravo mora, koji su ne samo javnosti nego i našim, nerijetko previše bojažljivim političarima često morali pojašnjavati osnovne postavke vezane uz širenje jurisdikcije. Uz tu priču važan je podatak da je Hrvatska stranka prava još prije tri godine u saborsku proceduru uvrstila svoj prijedlog vrlo kvalitetnog zakona o gospodarskom pojasu, koji je za njih izradio dr. Vladimir Đuro Degan. Rasprava o tom prijedlogu je tada i dovršena.