Istina, Sanader je skočio sebi u usta, i sad, poput Račana prije, između gospodarskog pojasa i EU-a, tipuje na ovo drugo. No ništa mu drugo ni ne preostaje, pa će radije žrtvovati ribare, prepustiti silno morsko bogatstvo Talijanima, Slovencima, nego prokockati svoju zadnju šansu — pristup Uniji. Budimo realni, od pokretanja Hrvatske nema ništa jer ova vlast, kao i ona prošla, nikakvih gospodarskih vizija nema, niti kani provesti velike reforme, zbog kojih se, istinabog, gubi mandat, ali dugoročno zemlji donose boljitak. Zato jedino što HDZ-u za dokazivanje preostaje, jer autocestu su do ove faze ipak započeli prethodnici, jest ta Europska unija i proces pridruživanja. Logično je da Sanader, koji je ispekao diplomatski zanat, tu najbolje pliva, i on će, a to znači Vlada će jer u njoj drži sve konce, uporno gurati tu priču. Čeka nas vrijeme podilaženja koje su prošle sve države koje su u ovom valu ušle u društvo bogatih, no druge nam nema — jer alternativa je Balkan, ali Balkan u onom najgorem smislu, kao krčma u kojoj često izbijaju svađe što se pretvaraju u krvave ratove s tisućama žrtava. Stoga, koliko vam se god činilo kukavički što je odluka o pojasu prolongirana, a zapravo nikada vjerojatno proglašen ni neće biti, shvatite to kao cijenu koju smo morali platiti, a u životu se sve plaća.