BRUXELLES, 6. lipnja (Od Vjesnikove dopisnice) – Zagreb je ozbiljno shvatio poruku Rima i Ljubljane da će na lipanjskom summitu Europske unije vetom zaustaviti hrvatsku kandidaturu.

Da je veto zaista obećan, potvrdili su izvori iz bruxelleskih misija obiju Unijinih članica. Dvije su zemlje mogle veoma udobno krenuti u takav potez koristeći se činjenicom da sve članice Europske unije nisu na čistu je li Hrvatskoj vrijeme za pregovore – oko kandidature nitko ne dvoji. Italija i Slovenija ispravno su pročitale neskrivenu ambiciju hrvatskog vrha da uz kandidatski status dobije i datum pregovora pa su time dobile dovoljno prostora za manevriranje. Slovenija je na vlastitoj koži svojedobno iskusila koliku moć imaju zahtjevi članica EU i koliko je Unijinom društvu zapravo nevažno hoće li mu se pridružiti zemlja više ili zemlja manje.

Takozvanim Solaninim ili španjolskim kompromisom Sloveniji je deblokiran put prema EU.

Taj je »kompromis« to samo u nazivu, on je namirio glavninu svega što je Italija tražila, a slovenskom je državnom vrhu dao malo upotrebljive prašine za oči građana, zadovoljnih valjda da je njihovoj zemlji upaljeno zeleno svjetlo za iduću fazu integriranja u EU.

Upitan kosi li se njegov status »publike«, odnosno »promatrača« s Komisijinom ulogom »čuvara Sporazuma«, dakle, zakonitosti u EU, zamjenik direktora Opće uprave za vanjske poslove (iako je tema bila navodno ribarska!) Michael Leigh je odgovorio »pa mi smo tu samo promatrači«. Dakle, strana s obvezom da bez ulaska u temu gledajući olakša postizanje dogovora.

U tome je kontekstu zanimljiva percepcija slovenske strane: »zonu niste trebali proglašavati, samo ste stvorili probleme«. Ako se to čita kao legitimno prigovaranje nekvaliteti međunarodnog prava mora, bilo bi razumljivo da se otvori pitanje sadržaja UNCLOS-a, a nije. Ako se vetom ide na provedbu UN-ove Konvencije onda ona ne valja. U idealnom svijetu, dakako, svijetu koji, kada kaže »održivo ribarstvo«, ne misli na imovinu esula.

Prema Komisijinu vrednovanju postojećih sporazuma o ribarenju između EU-a i »trećih zemalja« – to je onaj sporazum o kojem je Komisija najprije htjela početi pregovarati s Hrvatskom, a onda je odustala zbog navodne spoznaje da »ne zna o čemu će pregovarati«. Osnovna je namjena ugovornih odnosa s »trećim zemljama« stvoriti uvjete za održivo ribarenje. Ono što vrijedi za vode Mauritanije ili Maroka nije na snazi za Jadran, more čiji će povelik dio jednoga dana Hrvatska kao zajednički resurs unijeti u Europsku uniju. Komisija, ulazeći u ugovorne odnose, poziva se na regulaciju ribolova utemeljenu na UN-ovoj Konvenciji o pravu mora (UNCLOS) i FAO pravila o odgovornom ribarenju ( FAO – CC). Prema njima, ističe i sama Komisijina analiza, zemlje trebaju »surađivati kako bi osigurale održivost ribarenja«.

Na Jadranu se dogodilo suprotno, a Komisijin je dužnosnik to samo gledao. Držanjem svijeće vetu dvaju članica EU-a, Komisija je, čak i kao treća strana zadužena za neutralnu pripomoć, zapravo išla protiv svoje vlastite politike. Spomenuta je rečenica, ističu u Komisijinu ribarskom dijelu, srž ribarske politike EU-a, a sporazumi s trećim zemljama »vanjska su komponenta« te politike.

Izbjegavajući elemente politike održiva ribarenja, dvije su EU-ove članice zanijekale korist te politike, jer sporazumi EU-a i trećih zemalja moraju biti doneseni »u skladu s UN-ovom Konvencijom o pravu mora (UNCLOS), a svaki sporazum mora se skrojiti s temeljima u – održivu ribarstvu. EU je odbijajući sporazum s jadranskom »trećom zemljom« odgodio aplikaciju koncepta održivog ribarenja u suspendiranoj hrvatskoj ribarskoj zoni iz čega slijedi da se izlovljavanje preko svake mjere i dalje može nastaviti. Sama Komisija u svojim analizama ribarske EU-ove politike veli i da je »praksa održivosti efikasna samo kada je primjenjuju svi igrači u određenom području« i »sve flote«. Ovo su samo detalji koji upućuju na to zašto je Komisija bila suzdržana: ona bez obzira na svu EU solidarnost ipak drži do svog primarnog zadatka – čuvanja zakona.