Hrvatska diplomacija je u ponedjeljak proslavila svoj dan, no za razliku od nekih drugih godina, proslava je bila interna, samo za djelatnike Ministarstva vanjskih poslova. Možda je i bolje tako, jer diplomacija, a posebice hrvatska vanjska politika, što je još važnije, tek trebaju profunkcionirati kako treba.

Najbolji primjer za to je posljednja rasprava u Saboru o odgodi primjene ekološko-ribolovnog pojasa. Sada kada je ta priča završena treba se veseliti scenariju prema kojem će se Hrvatska sve brže i sve detaljnije vezivati uz Europsku uniju i NATO. I to zbog više razloga.

Saborska rasprava o proširenju jurisdikcije na Jadranu pokazala je da se hrvatska politička elita mora hitno naviknuti na nove okolnosti u kojima Hrvatska svoj suverenitet potvrđuje i o nacionalnim se interesima brine u - Bruxellesu. S tom perspektivom koja Hrvatsku čeka vrlo brzo (za tri do četiri godine u EU i NATO ), vidjelo se u Saboru, problema ima i lijeva i desna strana Sabora.

Demokratska ljevica, koja je 2000. godine Hrvatsku izvukla iz međunarodne izolacije i utrla put približavanju EU i NATO-u, ovoga je puta glasala protiv kompromisnog, europskog rješenja za zonu na Jadranu. Račanova koalicija se, osim politikantske gramzivosti Tomčićeva HSS -a za izbornim glasovima, u više primjera ponijela neshvatljivo loše i štetno. Kada je nastao problem s Italijom, onda je diplomatskim kanalima Italiju tužila nikome drugome nego SAD-u, s tvrdnjom da je riječ o »najantifašističkijoj zemlji«. Poruku da u svijetu postoje dvije opasnosti, međunarodni terorizam i obnova fašizma u Europi i to u Italiji, hrvatski je ambasador odnio osobno u State Department. Takav je potez imao velikog učinka u međunarodnim okvirima. Posebice kada je američka diplomacija odmah izvijestila talijansku u rubrici - vjerovali ili ne.

Osim toga, današnja je opozicija, dok je bila na vlasti, u jeku najsnažnijih integracijskih procesa u Europi ali i velikih svađa zbog rata u Iraku, zapela na priči o neutralnosti, refleksu politike nesvrstanosti iz nekih prošlih vremena. Tako se na hrvatsku neutralnost potrošilo mnogo i pregovaračkog vremena. Rezultat baš nije bio sjajan. Vrijeme je potrošeno, kao i vjerodostojnost. Hrvatska nije postala neutralna, ali ni bogata poput Švicarske na koju se zagovornici neutralnosti vole često pozivati.

Ako stvari budu išle kako se predviđa, Hrvatska će vrlo brzo, već u prvoj polovici sljedeće godine, početi pregovore o punopravnom članstvu s EU-om. Nakon što se počnu usvajati i, što je najvažnije, primjenjivati zajednički kriteriji, hrvatska vanjska politika, a zajedno s njom i njezina diplomacija, ulaze u novu igru potvrđivanja suvereniteta i borbe za nacionalne interese u ujedinjenoj Europi. Onoj za koju svi i na ljevici i na desnici tvrde da joj odavna pripadamo.

Nakon što je izborila neovisnost, a suverenitet joj postao neupitan, nastavak uspješne priče Hrvatska mora osigurati primjenom zakona i načela pravne države da bi za zajedničkim stolom mogla suodlučivati o europskim i svjetskim procesima.

Upravo stoga se treba veseliti integracijskim procesima. Da bismo se s vremenom mogli riješiti paranoje kako nam stalno netko radi o glavi jer nas ne voli i želi nas unazaditi. Za početak, da bismo se unutar Europe mogli ravnopravno - svađati. Baš onako kako to nismo mogli, onako neutralni i suvereni, zbog pojasa na Jadranu.