Kad već njihov šef Ivica Račan tek lajanjem o »objavi rata« reagira na učestale atake aktualnog premijera Ive Sanadera, njegova omladina odlučila je javno (i duhovito) protestirati protiv HDZ-ovog uzmicanja od primjene ekološko-ribolovnog pojasa kojeg je izglasala bivša vlast.

I koliko god kao glavne motive za iskazivanje svog političkog nezadovoljstva isticali zaštitu prirodnih bogatstava, nema sumnje da Račanov podmladak, uz pomoć liberala i zelenih, okreće pilu naopako i optužuje Sanadera za nacionalnu izdaju, baš kao što je on to činio dok je bio u opoziciji i sakupljao političke poene. Tim su gestom mladi SDP-a odlučili u svoje ruke preuzeti agresivnije kreiranje politike svoje stranke, baš kao što je to svojedobno činila Tuđmanova mladež, koju je potom zbog njezine bojovnosti u ruke preuzeo Ivić Pašalić. Mlada je krv uvijek bila korak ispred svojih vođa, uvijek stepenicu revolucionarnija, ili rigidnija, svejedno, od predvodnika koji su svoju staračku mudrost koristili tako da njihovim glavama probiju najteže prepreke koje su pred njima stajale. Stoga su »mladi lavovi« uvijek imali vrlo visoki rejting na stranačkoj ljestivici, a njihovi predvodnici nizak broj u stranačkoj nomenklaturi.

No mogu li Račanovi nasljednici učiniti ono što on nije u stanju učiniti, mogu li uzvratiti na direkte i aperkate koje njihovom lideru nemilice i sve češće dijele Sanader i njegovi ministri dovevši ga na rub nokauta, mogu li oni lavovski ugristi i otkinuti komad HDZ-ovog biračkog korpusa? Koliko god njihov bazenčić bio plastična igračka za bebe, koliko god njime plovili dječji brodići, njihova taktika je znatno ozbiljnija od deklarativne objave nekakvog rata koji nije u stanju povesti njihov šef. Inzistiranje na onome na čemu je inzistirao Sanader, na najtežim optužbama za izdaju nacionalnih interesa i proglašavanje aktera takve politike veleizdajnicima, još uvijek je probitačno i bit će do sljedećih, izvanrednih ili redovnih, izbora na ovim prostorima.

Nakon ekspresnog izručivanja hrvatskih i bosanskih generala i vojnika osumnjičenih za ratne zločine Haagu, Sanader se morao povinovati diktatu Italije i Slovenije te odstupiti i praktički odustati od proglašenja ekološko-ribolovnog pojasa. Svjestan što je prisiljen činiti da bi se dokopao pregovora za ulazak u Europsku uniju kao najjače karte za sljedeće izbore, kao i mogućeg unutarnjeg nezadovoljstva u svojoj konzervativnoj stranci, premijer je otvorio nesmiljeni front prema opoziciji. I, baš kao što ju je nekada njegov prethodnik Franjo Tuđman želio poniziti nazivajući je »stokom sitnog zuba«, ona nikada više nije nalikovala toj nakaradnoj slici nego danas. Takva se gubitnička uloga ne može svidjeti Račanovim »mladoturcima«, pa, kada se već unutar stranke nisu izborili za agresivniju parlamentarnu politiku, to pokušavaju činiti prokazujući i izazivajući protivnike na ulici.

Dva su načina da u tome uspiju. Prvi, da iz sebe iznjedre nekog pravog lidera, nekog svog Domagoja Margetića, kojega će se bojati i konkurenti i njihovi stariji partijski drugovi. Drugi je da pričekaju i dočekaju da, nakon generala i pojasa, Sanader bude prisiljen žrtvovati još jednu figuru da bi dobio europsku partiju odnosno da mora potpisati Račanov paraf na podjeli Piranskog zaljeva, na čemu ustrajavaju Slovenci.