Politički "retro stil" plakatiranja Hrvatske "herojima, a ne zločincima" vratio je na fasade hrvatskih gradova (Zagreba, Sinja, Splita, Vukovara, Istre ...) ponovno lik generala Mirka Norca jer "kriv je što je obranio Hrvatsku". I dok traje potraga za idejnim tvorcima i organizatorima najnovije kampanje za "obranu digniteta Domovinskog rata" koju personalizira sinjski alkarski vojvoda, otisnut i distribuiran na navodno oko pet tisuća plakata, pretječući "za prsa" odbjegloga Gotovinu, hrvatska Vlada vodi završnu bitku za kandidatski status i datum početka pregovora o ulasku u EU. O koincidenciji teško može biti govora. Stvar se doima gotovo kao politička ucjena. Sanader je od početka svojeg mandata apsolutno fiksiran na povijesnu zadaću hrvatskog priključenja Uniji. Nakon optužnica protiv Čermaka i Markača, BiH Hrvata, "aneks" optužnice protiv Norca za zločine u Medačkom džepu ispunio je kritičnu masu tolerancije onih što su se dosad susprezali od prosvjeda jer su "dobili svoju Vladu, kojoj vjeruju" (Hebrang). Kada se na optužnice nasloni komplimentiranje Carle del Ponte koja na sva usta hvali Sanaderovu kooperativnost i zadovoljno kliče: "Konačno imamo državu na Balkanu koja potpuno surađuje", a potom znakovito najavljuje da Gotovinu u Haagu očekuje do kraja godine, fitilj počinje dogorijevati. Proporcionalno multipliciranju Vladinih "odgođenih obećanja".

Ergo, novom protuhaaškom kampanjom za koju odgovornost službeno još nitko nije preuzeo, a nadmeće se niz veteranskih, braniteljskih i političkih udruga, kojima je na čast i ponos da ih se s time dovodi u vezu (za razliku od Milana Bandića koji ne želi utržiti "tuđi profit"), Sanader opasno klizi na desničarskom parketu koji je zdušno posljednjih (oporbenih) godina i sam glancao. Nije li na splitskoj Rivi među transparentima "Svi smo mi Mirko Norac" i osobnim rukopisom stvarao sinopsis za možebitnu dramu u kojoj bi danas i sam mogao biti žrtva? Nije li pod koaliciju s Račanom na čelu sustavno bacao klipove "političkog Haaškog suda", izdaje nacionalnih interesa i revidiranja samih temelja Domovinskog rata? Što mu sada ostaje činiti? Je li pred njim novi obračun s "pašalićevštinom" koja postupno mobilizira HDZ-ovu hercegbosansku dijasporu u Hrvatski blok (Mostar) i marljivo pod svoj kišobran prima HDZ-ove "otpadnike" (hoće li Pašaliću pristupiti i netom isključeni Ivan Vekić, suspendirani šibenski čelnici Mioč i Škugor ...). Koliko još Mirko Čondić uopće ima ugleda među braniteljskom populacijom i može li pomoći Doktorovu "uskrsnuću"?

Dvije bi stvari mogle biti presudne. Prvo, odluka Europske komisije ( 16. ili 17. lipnja) o kandidatskom statusu Hrvatske i makar načelnom determiniranju početka pregovora o članstvu u EU-u. Ako je točno da je Sanader osvojio simpatije nesmiljene haaške tužiteljice, nadajmo se će pred Europskom komisijom i Carla del Ponte "lobirati" za Hrvatsku. No, izostane li pozitivna odluka (koja implicira i nedaleki datum početka pregovora), Sanaderu je ili nastaviti dosljedno bitku koja vodi prema EU-u ili reterirati na pozicije radikalne desnice koje mu jamče makar "vrapca u ruci" (ako on već nije u Pašalićevoj krletki). Drugo, hrvatsko pravosuđe naći će se pred velikim ispitom procesuirajući predmete ratnih zločina koje mu prepušta Tribunal. Iz domaćih pravosudnih i Vladinih krugova tvrdi se da je ovdašnje sudstvo spremno za takav zahtjevan posao, a (jedini) argument je zasad Ika Šarić. Jesu li hrvatski sudovi dorasli tomu, može li se računati na njihovu neovisnost i profesionalnost u prilici kad, primjerice, anketa gledatelja HTV-ove emisije "Nedjeljom u dva" pokazuje da od 23 tisuće građana koji su u njoj sudjelovali, njih 87 posto Norca drži herojem, a 13 posto zločincem? Nije li i to svojevrstan pritisak na sud? Ili, kako vjerovati onima koji već sedam-osam godina na čelu svoje profesionalne udruge imaju Vladimira Gredelja, čini se vještijeg političara nego suca, koji pokušaj provođenja stegovnog postupka protiv sebe (navodno zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti) komentira u osnovi neprimjerenom šovinističkom tezom: "Po svjetonazoru i svemu drugom bliži mi je moj kolega i prijatelj Hadžiomerović, Srbin, nego moj predsjednik Županijskog suda u Bjelovaru, Hrvat." Izjavio je to Gredelj, sugerirajući da je riječ o eklatantnom paradoksu, nenormalnoj situaciji koja već time kompromitira Hrvata Mladena Piškoreca. Misli li Gredelj doista da eksplicite nacionalnost treba definirati "prirodnu bliskost "među ljudima, a ne (univerzalna) čovječnost?