Svi naši političari trebali bi se vratiti u »školicu demokracije« i naučiti argumentirano polemizirati, vodeći računa da time moraju dati primjer ponašanja i drugima

Prošlog petka hrvatska politika se opet vratila u balkanske vode, zahvaljujući bijednoj razini političke rasprave u Hrvatskom saboru. Kao da su se svi trudili ponašati ispod razine građanske uljuđenosti i minimuma političke kulture. Umjesto parlamentarne rasprave, svjedočili smo svađi baba-placarica. Nitko od toga nije izuzet: ni opozicija, niti Vlada. I umjesto da se svi oni, profesionalni političari, zabrinu za pad imidža politike uopće, oni čak nastavljaju s najavom eskalacije svađalačkog tona. Američki politolog Kaplan opisao je nedavno takav stil politike kao »ratničku politiku« u knjizi pod istoimenim nazivom. No ovdje je, prije svega, riječ o svađalačkoj politici, o pravom primjeru stereotipa balkanskog tipa politike – gdje se pod »balkanskim« misli svađa, verbalno nasilje koje može lako prerasti i u pravo, fizičko nasilje. Počelo je raspravom o odgodi valjanosti ekološko-ribolovnog pojasa.

Tako je inače simpatična saborska zastupnica (simpatična i zbog svog privatnog života, u kojem je, iako »single«, usvojila siroče iz doma) Milanka Opačić ispalila floskulu uime kluba SDP-a da je Vladina odluka o odgodi proglašenja pojasa »izdaja nacionalnih interesa«, čemu se kasnije pridružio i Ivica Račan s još jednom demagoškom frazom, a to je da s međunarodnom zajednicom »treba razgovarati, ponekad i do ivice provalije, ali štititi – nacionalne interese!«.

Nakon njih u Saboru su izrečene i takve gluposti kakve je izjavila jedna zastupnica iz redova HSS-a, da je riječ o »nacionalnoj izdaji«. Sve to, kao i ton rasprave, iziritirali su inače relativno prisebnog premijera Sanadera, pa se i on upustio u svađalačko nadmetanje. Ozbiljnost i odgovornost više ne stanuju u ovakvom Saboru – mogli bismo mirne duše zaključiti.

Uzalud je zastupnik Damir Kajin apelirao na razboritost i potrebu ozbiljnog i trezvenog dijaloga jer je u pitanju ipak jedan od glavnih ciljeva koje je i prošla i sadašnja vlada istaknula kao »glavni nacionalni interes« – a to je ulazak u EU. Prošlogodišnja odluka o proglašenju ekološko-ribolovnog pojasa bila je pogrešna i nastala je kao plod oportunističkog popuštanja SDP-a demagoškim trikovima HSS-a i njegovog predsjednika Tomčića koji je pokušao time osigurati svojoj stranci više mjesta na predstojećim izborima.

No, ustrajati na takvoj pogrešci, i zbog toga dignuti temperaturu u Saboru i pokrenuti spiralu verbalnog, a potom i realnog političkog nasilja, krajnje je bezumno. I potpuno antipolitično. Premijer Sanader je dolio ulje na vatru, a njegov agresivan istup, iako se može razumjeti da je bio izazvan, svjedoči isto tako o njegovu padu s državničkog pijedestala na kojem se on pokušava učvrstiti, i što mu dosad i nije ni išlo tako loše. Bijedna je slika koju su naši političari dali o sebi i time kompromitirali politiku uopće. A da ne govorimo o demagoškoj uporabi pojma »nacionalni interes«. U Programu Vlade za 2004.- 08. ispravno se ističe da je definitivni ulazak Hrvatske u EU i NATO prioritetan strateški cilj, koji se može nazvati »nacionalnim interesom«. Ako se pod nacionalnim interesom misli sveopći interes, interes političke zajednice kao cjeline i svih njezinih građana, onda je to doista cilj Hrvatske kao moderne demokratske države. Ona se neće moći razviti kao demokratska država izvan konteksta EU i NATO-a, jer se pokazalo da u njoj samoj nema dovoljno autohtonih poticaja za razvoj demokracije i ostvarenje pravne države, a o zloporabi pojma nacionalni interes kao interesa etnički dominantnog naroda.

U jednoj državi dovoljno je napisano i kod nas i u svijetu. Povijesno, pojam nacionalnog interesa proizlazi iz pojma raison d'etat – »državni razlog« koji se pogrešno pripisuje Machiavelliju, dok je zapravo njegov autor Francesco Guicciardini, Machiavellijev suvremenik, a razradio ga je isusovac Giovanni Botero. U glasovitom političkom leksikonu čiji su autori Plano i Greenberg ističe se da je taj pojam subjektivan: nacionalistički lideri tumače ga kao interes vlastite etničke grupe, neki američki lideri tumače ga kao američki interes koji se mora braniti na svim meridijanima i paralelama i to svim mogućim sredstvima, uključujući i one nečasne kao što je jednostrana uporaba sile u preventivnim ratovima. Od trenutka ostvarenja hrvatske samostalnosti ovaj se pojam kod nas rabi proizvoljno i konfuzno, ali ga svi jako vole, a i da ne znaju objasniti što to zapravo znači. Zato ga svi potežu u trenucima verbalne bojovne eskalacije, da bi se, demagoški, prikazali jedinim zaštitnicima tog »nacionalnog interesa« o kojemu ni sami ništa ne znaju. Rezultat je porast verbalnog nasilja i netolerantnosti, a nakon njega možemo očekivati i prijelaz u drugu fazu – eskalaciju pravog političkog nasilja. Zato bi se svi naši političari trebali vratiti u »školicu demokracije« i naučiti argumentirano polemizirati, vodeći računa da time moraju dati primjer ponašanja i drugima.