Stranačka alkemija može od svakoga napraviti političara, ali svatko ne može biti političar. To podrazumijeva veliku disciplinu govorenja i ponašanja, usvajanje visokih standarda odnosa prema biračima, stranačkim i političkim kolegama, medijima i javnosti, istančan sluh i za lokalnu i za međunarodnu zajednicu, njegovanje veza s gospodarstvom, znanošću, kulturom, sportom. Budući da takav pristup implicira profesionalizaciju i osiguranje tima suradnika, posebice za one koji se politikom bave u Saboru, a za to u pravilu nedostaje sredstava, političari uglavnom funkcioniraju na razini svoje organizacijske sposobnosti, po vlastitom mentalitetu i prema interesima od kojih će imati najviše koristi. Sve ono nesretno predizborno deklarativno opće dobro nužno je zlo koje se mora odraditi radi dinamike tijela u kojem se djeluje.

Međutim i ovako nesavršeni političari imaju neshvatljivo veliku privlačnost u društvu koju žele iskoristiti njihovi rođaci, prijatelji, kolege, lokalni dužnosnici i tko sve ne. Budući da je hrvatsko društvo još uvijek politokratsko i da je i dalje najviša vrijednost politička, jer gdje su političari, tu su i mediji, običaj je da se neka akcija poprati nekim zvučnim političkim imenom koje će samo po sebi osigurati društveni i medijski rang nekom događaju. I umjesto da se ljudi bave usavršavanjem same stvari, troše vrijeme na vabljenje najviših dužnosnika i "embedded priests" ne bi li im otvorili i posvetili tristometarski vodovod, autopraonicu ili novoobojenu trgovinu. I naravno, ako se premijer ne pojavi na fešti, proklinje ga se danima jer evo nije shvatio kozmičko značenje postavljanja semafora u našem malom mistu.

Građani bi trebali promijeniti stav prema natezanju političara. Godina ima 365 dana, a Hrvatska 539 gradova i općina i kako izraditi plan da neki visoki dužnosnik obiđe sva mjesta s dužnim poštovanjem? Nemoguće je u isto vrijeme od ministara tražiti da srede situaciju u svom sektoru, da vode u Europu i da po cijeli dan prisustvuju događajima na koje ih se poziva kad se god tko sjeti? Na žalost, naša politička kultura još ni izdaleka nije građanska kultura, a već je postala previše medijska kultura. Oni ministri koji uistinu žele poboljšati stanje u svom resoru nemaju vremena živjeti u medijima, što im se poslije osvećuje. Naime, ni građani nisu dovoljno građani jer uspješnost nekog ministra ne ocjenjuju prema njegovim rezultatima, nego prema učestalosti njegova pojavljivanja u poglavito elektroničkim medijima. Takvu ocjenu po potrebi prihvaća i premijer pri rekonstrukciji Vlade. I što da se radi? Radi mira u kući od karata, dužnosnici se radije odaju medijima nego službi i obnašaju dužnost samopromoviranja od čega im ovisi i stupanj raspolaganja proračunskim sredstvima i dužnosnički rejting. O svemu opet odlučuje imidž, a ne stvarno nastojanje na unapređivanju stvari. Ponovno se bacaju u trku u odazivanju na svakojake pozive, jer će se na taj način medijski registrirati njihova aktivnost i skrojiti popularnost. Međutim, i tu treba znati naći mjeru. Ako neka politika krene nizbrdo, javnost će s njezinim neuspjehom identificirati upravo one koji su svojatali dobit uspjeha. U prirodi je popularnosti da popločuje put nepopularnosti.

Ali naravno, onaj ili ona koga je krenula medijska karta, ne obazire se na zakone publiciteta i želi iskoristiti svoj mandat slave. Biraju kome će se odazvati na poziv na osnovi medijske atraktivnosti, a ne društvenog smisla, dok onima koje su prevarili svojim nedolaskom ostaje da se lupaju po glavi radi lošeg predviđanja. Je li neki događaj važan zbog sebe ili zbog političara? U civilnom, građanskom društvu političar je zanimljiv samo kao građanin drukčijeg zanimanja i on nije iznad ostalih građana. Svuda je dobrodošao - kao ravnopravan građanin. Sve dok se političare u Hrvatskoj bude tretiralo kao vrednotu iznad samih građana, Hrvatska neće nalikovati na civilizirano društvo. Valja odgajati javnost da se ne klanja političkom barbarstvu koje ne prihvaća jednakost svih građana kao aksiom društva. RTL je svojim građanskim pristupom vijestima, pokazao da političko zlatno tele više ne mora biti televizijsko božanstvo.

Kada ljudi shvate da si sami mogu pomoći više nego što će im pomoći lažna politička obećanja i lažni mediji, možda će na svoje svečanosti radije pozivati i veću pažnju poklanjati onima koji su ih stvarno, a ne kondicionalno zadužili.