Premijer Ivo Sanader na sasvim je neuobičajeni način obilježio 15. obljetnicu osnivanja HDZ-a. Dan uoči tradicionalnog okupljanja hadezeovaca u mitskim prostorijama NK Borca na Jarunu gdje je Franjo Tuđman na nejavnom mjestu s nekoliko desetaka svojih istomišljenika formirao HDZ, Sanader je na sjednici Vlade doveo u pitanje neke od ključnih odrednica Tuđmanove stranke. Pritom ga nije zasmetala činjenica da će u subotu položiti vijenac na grob utemeljitelja HDZ-a. Potaknut, zapravo, benignim plakatima na kojima se hrvatskoj javnosti poručuje da je general Norac kriv zato što je branio Hrvatsku, Sanader je kazao da »neće prihvatiti takav način političke borbe koje vode političke skupine sa sumnjivim namjerama«. Plakatne sugestije da se Norca progoni samo zato što se bez razmišljanja uključio u obranu domovine nazvati sumnjivim namjerama i još k tome ustvrditi da se radi o neprihvatljivom načinu političke borbe, zaista odudara od svega za što se zalagao pokojni Tuđman.

Čak ni reformirani Sanader dosada nije bio spreman ići tako daleko u reviziji nasljeđa stranke u čijem je stvaranju i sam vrlo aktivno stvarao. Dovoljno se je, naravno, prisjetiti načina političke borbe što ga je Sanader prakticirao samo tri godine ranije na splitskom skupu potpore generalu Norcu. Par tisuća plakata što su ih po Hrvatskoj nedavno polijepili Anto Jurendić i drugi nesretnici, od Boga i od ljudi zaboravljeni pripadnici dijela braniteljske populacije, prava su kamilica u odnosu na Sanaderove agresivne poruke s tog prosvjeda na Rivi. Tada su članovi vrha HDZ-a predvođeni Sanaderom s visoko uzdignutim gardom skakali na konstatacije pojedinih čelnika vladajuće koalicije koji su organizatore skupa optuživali da imaju nečasne namjere. »Norac je heroj, a ne zločinac«, bio je Sanaderov vatreni odgovor koji nije ostavljao nikakve sumnje u stajališta glavne oporbene stranke.

No, vremena su se promijenila. HDZ je na vlasti i Sanader na svojoj koži itekako osjeća što to znači biti izložen međunarodnim pritiscima u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Ne treba biti fatalist, da bi se zaključilo kako je u toj nezavidnoj situaciji hrvatskoj strani manevarski prostor uzak poput ušice igle i da se stoga ne može učiniti nešto bitno drugačije nego što to radi premijer. Valja ispuniti zahtjeve iz europskih metropola i nadati se da će oni ipak uskoro prestati stizati na adresu hrvatske Vlade.

Međutim, u unutarnjim se odnosima od Sanadera očekivala daleko veća suptilnost i jednostavno političko poštenje. Prozivati one s kojima je, praktično do nedavno, dijelio stavove o mnogim pitanjima, pa i o Haškom sudu, samo zato što su, za razliku od Sanadera i ostali na tim pozicijama krajnje je licemjerno. U javnosti bi sigurno bilo bolje primljeno njegovo priznanje da sve i da hoće ne može postupati na drugi način jer mu to ne dozvoljavaju složene međunarodne okolnosti. E, da, ali u tom bi slučaju Sanader narušio sliku o sebi kao superiornom vođi koja apsolutno kontrolira sve izvore neizvjesnosti. Do te mu je lažne projekcije puno više stalo nego do fer igre. Sanader će radije bivšim suborcima s prosvjeda pripisati sumnjive namjere nego da prizna da ga u međunarodnoj zajednici stišću sa svih strana.

I to bi Sanaderu moglo donijeti znatno veće nevolje od samog radikalnog političkog zaokreta HDZ-a. Članstvo i birači postat će potpuno zbunjeni takvim Sanaderovim ponašanjem. Sudbina što je zadesila britanskog premijera Tonyja Blaira vrlo je upozoravajuća za Sanadera. Na upravo održanim lokalnim izborima njegovi laburisti prošli su više nego tragično. Čak su i liberalni demokrati dobili veći broj glasova od vladajuće Blairove stranke. Sve zahvaljujući, ne toliko možda opredjeljivanju Blaira za ratnu operaciju u Iraku, već njegovoj nesposobnosti da na pravi način objasni Britancima zašto se moralo ići u ratni pohod na Sadama Huseina.