Otvorenje obnovljenog svjetskog spomenika kulture, Starog mosta u Mostaru, izaziva nepotrebno sve više političkih nesporazuma zbog jednog naizgled bezazlenog detalja. Naime, redatelj ceremonije otvaranja Sulejman Kupusović zamislio je da jedna od skladbi koja bi trebala biti izvedena ovog 23. srpnja na fešti koju će pratiti cijeli svijet bude i popularni hit Zlatana Stipišića »Oprosti«.

Budući da Gibonni nije prihvatio angažman, on je ponuđen jedinim izvođačima koji uz njega tu kompoziciju izvode, klapi »Cambi«. No, naposljetku su i »Kambijevci« otklonili tu mogućnost, jer su, kako sami kažu, željeli izbjeći moguće »političke konotacije« koje bi njihov nastup u Mostaru i riječi Gibine pjesme mogle izazvati u domaćem hrvatskom okolišu još uvijek osjetljivom na ostatke posljednjega rata. Teško je ne imati razumijevanja za potez vrhunskih klapskih pjevača koji su na svojim mnogobrojnim domaćim i inozemnim koncertima pronijeli slavu dalmatinske a capella pjesme i Kaštel Kambelovca u kojemu stoluju, pogotovo što su svi redom, kad je to trebalo, pjesmu zamijenili oružjem i bili sudionicima Domovinskog rata.

No, i nije na estradnim zvijezdama i klapama da povuku prvi potez i izmole oprost za ono što su, bez obzira na ratne okolnosti, učinili Hrvati u jednom od svojih najbarbarskijih poteza u povijesti kada je srušena jedinstvena Hajrudinova zadužbina i građevina koja je 1566. spojila grad na Neretvi. Prije svega ta bi gesta trebala stići s najvišeg državnog mjesta, ruku bi prvi trebali pružiti hrvatski političari Lijepe naše i predstavnici BiH dijaspore. Oni bi jasno i glasno trebali reći da je granata ispaljena iz hrvatskog tenka bio jedan od neoprostivih necivilizacijskih postupaka, koliko god su u ratnim situacijama, ma što mi o tome mislili iz sigurnosti dnevnih boravaka, česta pojava. S druge strane, rušenje mostarskog mosta možda je u očima svjetske javnosti Hrvatsku ocrnilo i više nego što je svojedobno patnjama Vukovara za sebe pridobila simpatija. Stoga »Oprosti« najprije moraju zapjevati zvijezde s Pantovčaka i Markova trga, uz pratnju zbora Hrvata iz njihovog glavnog grada u BiH, Mostara, kojima bi se onda rado pridružili i oboljeli Gibonni i »Cambi«. Njihov bi glas bio presudan ukoliko uistinu želimo da se s obale Neretve čuju tople riječi koje bi potaknule nadu da je moguće da se jednoga dana dvije obale opet povežu ne samo bijelim kamenom već i ljudskim razumijevanjem.

No, i bez toga političkog poteza ništa ružnoga, lošega i nemoralnoga ne bi bilo u tome da ta poruka Mostaru dođe iz ustiju hrvatskih izvođača, i to takvih majstora kao što Gibonni i »Cambi« uistinu jesu. Sredina koja bi im zbog toga uputila »političke prijekore« morala bi se još jednom zabrinuti za zdravlje svoga razuma. Jer, ako je netko izdao Hrvatsku, onda su to oni koji su srušili most, a ne oni koji sutra s njega moraju poslati u svijet dirljive stihove ljudskog praštanja kao zaloga za budući suživot ljudi grada koji je previše toga propatio u svojoj nedavnoj prošlosti. Uostalom, zaista nema pjesme koja o tome dublje i potresnije govori od »Oprosti«:

Oprosti, Stari moste!