PROCJENA U uvjetima kad Vlada uživa veću potporu u javnosti nego u Saboru, u kojem će imati sve više problema u prikupljanju parlamentarne većine, sazivanje prijevremenih parlamentarnih izbora zajedno s predsjedničkima, maksimaliziralo bi dobit HDZ-a KOALICIJA Premijer trenutačno može zaoštravati odnose s proeuropskom opozicijom, ali kad počnu pregovori s EU-om, Sanader će morati stvoriti političku stabilnost, a vjerojatno i formalnu koaliciju sa SDP-om i HNS-om

Saborska rasprava o ekološko-ribolovnom pojasu vjerojatno će označiti važan, ali ne i povoljan, preokret u hrvatskoj parlamentarnoj areni. Međutim, ni ta rasprava, ni izneseni argumenti, ni sukobi interesa, što su se prelamali kroz pitanje proširenja jurisdikcije na Jadranu, nisu razlogom toj promjeni, već su tek medij kojim je izražena promjena političkoga stava ključnih kreatora nacionalne politike.

Proširenje jurisdikcije na Jadranu po svemu je sudeći bilo inicijalno zamišljeno kao politička igra kojom se nastojalo preusmjeriti pritisak talijanske politike na Hrvatsku, vezan uz optantsku imovinu i talijanski pokušaj stavljanja izvan snage Rimskoga ugovora, kojime je pitanje optantske imovine definitivno riješeno. Hrvatska i Slovenija (Slovenci su, za razliku od nas, svoju obvezu obavili) moraju talijanskoj državi isplatiti dio vrijednosti ostavljene optantske imovine, ostalo je talijanska reparacija za ratne štete, a sve obveze prema vlasnicima imovine, svojim državljanima, preuzela je talijanska država.

Kad je Slovenija, u vrijeme prve Berlusconijeve vlade, započinjala institucionalni dijalog, pitanje optantske imovine otvorilo se kao bilateralni problem, koji je mogao blokirati pristup Slovenije Uniji, a talijanska je blokada maknuta tek nakon Solanina kompromisa (talijanski su državljani dobili pravo prvokupa nacionaliziranih nekretnina koje su još bile u vlasništvu države, a slovensko se tržište nekretnina za njih liberaliziralo prije negoli za ostale državljane EU-a).

Odustajanje od ribolovne zone (odnosno njezino stavljanje izvan snage za zemlje članice EU-a) bilo je dostatno za talijansko odustajanje od postavljanja zapreka europeizaciji Hrvatske, pa će talijanski parlament, po svemu sudeći, ratificirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne postavljajući pitanje optantske imovine. Zatezanje odnosa sa Slovenijom bilo je "kolateralna šteta" diplomatske igre, koja je tadašnjim policy planerima iskliznula iz ruku kad se u nju umiješao stranački predizborni interes. U Sloveniji su, naime, očitali da je proširivanje hrvatske jurisdikcije na Jadranu pokušaj "oduzimanja smisla" sporazumu o razgraničenju na moru što su ga sklopili premijeri Račan i Drnovšek, jer proširenjem jurisdikcije de facto nestaju otvorene vode Jadrana, do kojih je sporazum dvojice premijera Sloveniji "otvorio koridor".

Odluka o odustajanju od ribolovno-ekološke zone, koju Hrvatska ionako nije mogla provoditi, optimalna je, a prvotno zamišljena diplomatska igra na kraju je ipak uspjela. U takvim uvjetima nije smisleno da proeuropska opozicija, koja je do sada podupirala manjinsku vladu, otkaže potporu vladi upravo na ovom pitanju. Činjenica je da su se svi žustri zagovornici proširenja jurisdikcije na Jadranu sami deklarirali kao eurofobi ili euroskeptici, da je procedura donošenja te odluke bila suprotna načelima donošenja odluka u Uniji i da je državni tajnik Bišćević izjavom kako je odustajanje od zone dokaz da Hrvatska prihvaća europska načela multilateralizma dao jedan od najjasnijih europskih iskaza hrvatske diplomacije.

Činjenica je, međutim, da je i premijeru Sanaderu i te kako odgovaralo zatezanje odnosa s proeuropskom opozicijom i prekidanje onoga što je Ivica Račan nazvao "primirjem". Hrvatska je, naime, istodobno s parlamentarnom raspravom o zoni na Jadranu dobila prve garancije da će 18. lipnja na Europskom vijeću dobiti status kandidatkinje za članstvo, a da će pregovori o članstvu početi u prvom mogućem terminu. Pregovora, doduše, ne može biti tako dugo dok Unija ne usvoji Ustav, jer Hrvatska nije bila obuhvaćena Ugovorom iz Nice, kojim je regulirano pridruživanje 10 zemalja, koje su u svibnju pristupile Uniji, te Bugarske i Rumunjske. Bez Ustava, Europska komisija jednostavno nema pravne osnove za institucionalni dijalog s Hrvatskom. Za razliku od neučinkovitoga talijanskog predsjedništva, koje je završilo debaklom u glavnom projektu, uspješno irsko predsjedavanje Unijom dovelo je do napretka u suglasnosti članica oko Ustava, što (nakon što je Hrvatska ispunila "predkopenhaške" kriterije koji su joj bili zadani) otvara perspektivu za otvaranje institucionalnog dijaloga s Hrvatskom.

Ako bi pregovori počinjali odmah, premijeru Sanaderu bilo bi nužno stvoriti čvrst europski dogovor, a vjerojatno i formalnu koaliciju sa SDP-om (i HNS-om), jer samo "velika koalicija" jamči političku stabilnost u razdoblju "institucionalnoga dijaloga", dakle, u razdoblju u kome će hrvatski predstavnici u Bruxellesu preuzimati precizne zadaće, a tegobne reforme morat će u što kraćem roku proći parlamentarnu proceduru. "Tranzicijski troškovi" mogu biti vrlo visoki, pa je stoga nužno da o cilju tranzicije postoji i visoka suglasnost u javnosti, ali i parlamentarni politički konsenzus. U Sloveniji su, na primjer, dvije Drnovšekove vlade, u osam godina europeizacije, bile zasnovane na velikoj koaliciji s ustavnom parlamentarnom većinom, a ona se raspala tek neposredno prije formalnog ulaska Slovenije u EU, ovogodišnjeg 1. svibnja, kad su pregovori i predpristupne reforme bili završeni.

Činjenica da je premijer odlučio zaoštriti odnose s proeuropskom opozicijom u trenutku kad je hrvatsko dobivanje formalnoga kandidatskog statusa postalo izvjesnim, govori o tome da sadašnja Vlada namjerava prije početka institucionalnoga dijaloga za sebe osigurati čvršću parlamentarnu potporu. Navješćuje to i spekulacija, po svemu sudeći potaknuta iz premijerova najužeg kruga, kako HDZ misli "kompetitivno" ući i u predsjedničke izbore. Najava da će kandidatkinja za predsjednika biti Jadranka Kosor govori o tome da HDZ ne namjerava "olako izgubiti" predsjedničke izbore (što bi činio isticanjem drugoga kandidata o kome se spekuliralo u javnosti) ni izbjeći izborni rizik potporom neovisnom kandidatu.

Kandidatura Jadranke Kosor najava je da bi u predizbornoj kampanji moglo doći do zaoštravanja odnosa aktualnoga Predsjednika, koji vrlo dobro obavlja stabilizacijsku funkciju u političkom sustavu, i Vlade. U uvjetima kad Vlada uživa veću potporu u javnosti nego što joj je parlamentarna potpora, i kad vladajućoj stranci prijeti da bi dio njezinih glasača mogao apstinirati od predsjedničkih izbora, sazivanje prijevremenih parlamentarnih izbora istodobno s predsjedničkima maksimaliziralo bi dobiti HDZ-a. Znamo li, pak, da s krajem lipnja istječu prvi rokovi za ispunjavanje obveza manjinske vlade prema skupinama koje je u parlamentu podupiru (stranci umirovljenika i manjinskim zastupnicima), a da bi prema njima do kraja godine morale biti ispunjene sve obveze, jasno je da će Sanader imati ozbiljan problem kako prikupiti parlamentarnu većinu potrebnu za izglasavanje proračuna.

U postojećim okolnostima zaoštravanje međustranačkih odnosa odgovara samo HDZ-u jer je njegov predsjednik u poziciji da određuje tajming političkih procesa. Zaoštravanje odnosa s opozicijom trebalo bi HDZ-ovu biračkom tijelu biti porukom o ostajanju na "izbornim vrijednostima", a autoritarni odnos u parlamentu prema političkim oponentima upravo je ono što glasači očekuju od Sanadera.

Prihvaćanje takva političkog diskursa u najsnažnijoj opozicijskoj stranci predstavlja, pak, pristajanje na uvjete u kojima Sanader i HDZ određuju tempo političkih procesa, ide na ruku vladajućima i povećava im manevarski prostor. Ako je europeizacija Hrvatske doista politički cilj kojem težimo, i domaći bi politički život valjalo prilagoditi vrijednostima koje vladaju u političkom životu EU-a. Taj se politički život zasniva na vještini sklapanja koalicija i usklađivanja interesa, a akteri u političkim procesima nikada ne računaju na to da će sami ostvariti sve svoje interese, ni da će politički konkurenti biti posve poraženi. Koncept prema kojem bi pred pregovore jedna stranka morala ovladati svim bitnim izvodima političke moći u zemlji, jednostavno je suprotan političkim vrednotama u zajednici u koju se želimo učlaniti. Vlast bi, u ime europeizacije, morala odustati od zatezanja odnosa među proeuropskim strankama, a opozicija ne bi smjela najavljivati "prekid primirja".