Umjesto rušenja, zgrade se mogu konfiscirati, pokloniti dragovoljcima, izbjeglicama i svima onima koji nemaju stana, što će biti dovoljna kazna bahatim investitorima koji se ne drže zadanih gabarita ili se mogu tražiti dodatni doprinosi čime bi se popunio proračun. Rušiti objekte u Zadru vrijedne više od 10 milijuna eura i u isto vrijeme iz proračuna cijediti sredstva za izgradnju kuća srpskih povratnika jednostavno mozak običnog čovjeka ne može primiti. Nekad je bio običaj da se kuće iz kojih je "potekao dim" nisu smjele dirati. Ako su divlje gradnje dio dinarskog mentaliteta, onda se tom mentalitetu treba suprotstaviti civilizacijskim postupcima - formiranjem građevinsko-ekološke policije koja će poput smetlara svakodnevno obilaziti građevinske parcele i čistiti povučene crte na nedozvoljenom gradilištu - a ne nastavljanjem herostratske igre sravnjivanja sa zemljom.

I oni koji su se s užitkom narušili srpskih kuća sada žele rušiti "Srbendu" Sanadera, prozivajući ga zbog odlaska generala Čermaka i Markača u Haag i četnikom. Savudrijski ribari nazivaju ga Pavelićem zbog suspenzije ekološko-ribolovne zone za članice EU-a. A stari pavelićevski emigranti smatraju da se on poziva na Tita, ali je pitanje samo na kojega. Sanader se od svih ovih optužbi brani ultimativnim tvrdnjama da u Hrvatskoj nema nikoga tko bi se u ljubavi prema Hrvatskoj mogao mjeriti s njim. Tako je govorio Franjo Tuđman a ne Zaratustra. Te međusobno proturječne usporedbe unose dodatnu (kon)fuziju na hrvatsku političku scenu pa se Sanaderu više rezolutno ne želi klanjati SDP, od njega se počinje otklanjati HSP a priklanjati PGS.

Jedni si ne mogu dopustiti Sanaderov proamerikanizam, drugi Sanaderov proeuropeizam, treći Sanaderov proaustrijanizam, četvrti Sanaderov natoizam, talijanizam, itd. dok si je Sanader olako dopustio da u Saboru bude uvučen u žučnu polemiku sa samim sobom, odnosno sa svojim stavovima dok je obnašao ulogu lidera oporbe. Polemike u Saboru i javnosti vode se oko školskih primjera promjene ploče na koju svaka vlast ima puno demagoško pravo. Političari takve situacije u kojima se sučeljava njihova retorička prošlost i sadašnjost redovito rješavaju podizanjem glasa ili hrvatstva, što uglavnom zadovoljava političke kolege i protežirane novinare.

Kako bi se "naši" odnosno svoji vlastiti političari ponašali da ih se kao nekoć Clintona dočepaju iskusni pravnici i vladavina prava? U jesen 1997. James Fisher sa suradnicima odlučio je da će u ime Paule Jones podići tužbu protiv Clintona zbog njegova seksualnog avanturizma koji ju je viktimizirao. Jonesova je kao svoj dokaz o njegovoj seksualnoj agresiji navela podatak da on ima "posebne karakteristike" u području genitalija. Clintonov branitelj Bob Bennett je ustuknuo: "Ne možemo imati penis predsjednika Sjedinjenih Država na suđenju.". Da bi udovoljio njezinim odvjetnicima Bennett je ipak morao uzeti pisane izjave bivšeg i službenoga mornaričkog doktora da je s Clintonovim spolnim alatom sve OK. Zatražio je zatim od urologa koji je liječio i Reagana i Busha da Predsjednikovu stvar uzme u ruke i obavi detaljan pregled.