Istrošenih kadrova u domaćoj politici, izgleda, nikako da se riješimo. Iz duboke političke hladovine, negdje s obronaka ponad Samobora stižu nam glasi da bi se u predsjedničku kampanju mogao uključiti Hrvoje Šarinić, siva eminencija hrvatske politike s početka devedesetih, čovjek od najvećeg Tuđmanovog povjerenja i čovjek koji, baš zbog te svoje negdašnje povlaštene pozicije, jako puno zna, ali malo toga želi kazati. Recimo, sigurno zna o čemu se razgovaralo na famoznom sastanku u Karađorđevu između Tuđmana i Miloševića i je li tamo na retoričkoj razini označen start za jedan novi balkanski rat.

Što reći na ovu moguću kandidaturu? Čini se da je Šarinić ipak čovjek jedne druge, nadamo se, zastarjele politike. One koja je inzistirala na tajnim pregovorima, neprincipijelnim koalicijama, netransparentnosti u javnom djelovanju, rječju, političkom mudrijanju svake vrste. Na pitanje treba li nam na sceni još jedan rashodovani političar, odgovor se nekako sam nameće. Ne treba, jer bi političara starog kova u budućnosti radije sretali u povijesnim udžbenicima nego na javnoj sceni.

Što se slogana tiče, on za početak pati od pleonazma, suvišnosti. Naime, svaki je čovjek, a nekmoli predsjednik prema bon-tonu već gospodin. Osim toga, slogan ne pogađa ni raspoloženje biračkog tijela. Jedan dio tog tijela u Stankovićevoj emisiji »Nedjeljom u dva« vrlo je jasno dao do znanja da je više za »druga« iz socijalizma, nego za »gospodina« iz kapitalizma.