Kada je svojedobno Zapad ustao protiv kontrole informacija, cenzure i progona intelektualaca u ondašnjem SSSR-u, francuski književnik, filozof i ljevičar Jean-Paul Sartre upozoravao je da teror države nad pojedincem postoji i u tom nazovi demokratskom društvu, samo da su njegove metode kontrole znatno suptilnije. Tamo se za »delikt mišljenja« ne šalje u Sibir, ali zato u vašem dosjeu cijeloga života ostaje zapisano jeste li u studentskim danima čitali »Mein Kampf« ili pak »Kapital«. I ta će činjenica biti upotrebljena ako vas netko poželi izopćiti iz društva »normalnih i podobnih«.

Na to umiveno lice Velikog brata podsjeća i najnoviji pokušaj vladajućeg HDZ-a, štoviše njegovog premijera Ive Sanadera, da uređuje program Hrvatske televizije, koja bi prema definiciji na papiru, trebala biti »javna«. Nakon što su novinare i urednike izravno zvali i prijetili im zbog njihovog izvještavanja potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang, ministar Miomir Žužul i glasnogovornik Ratko Maček, Sanader je nakon povratka iz Bruxellesa uvjetovao davanje intervjua uredniku »Dnevnika« Darku Družijaniću izostavljanjem pitanja odnosno njegovog komentara kako tumači anketu po kojoj samo 53 posto ispitanika podržava ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Navodno, jer su hrabri TV urednici brže-bolje pohitali da na svoja pleća prihvate krivicu za »nesporazum« i sačuvaju premijerev »lik i djelo« netaknutim.

Nažalost, ne radi se ni o kakvom »gafu«, kao što nije bilo slučajno da u subotu Sanader predsjedniku Mesiću nije dozvolio da zajedno s njim na Jelačić placu podigne europsku zastavu, što spada u opis predsjedničkih neposrednih poslova, već je to učinio sam. Radi se naprosto o logičnom slijedu čvrstorukaškog vladanja dalekovidnicom kao najmoćnijim i najutjecajnijim medijem koji je osmislio Franjo Tuđman i koji je jedan od njegovih Ždanova, Antun Vrdoljak usporedio s oltarom! Kao što je nekada Otac Domovine volio gledati na malim ekranima svoju i uljepšanu sliku svoje vladavine, pripuštajući u naše domove samo svoje najodanije propovjednike, tako i danas HDZ, manje strogo ali jednako beskrupulozno, čini isto pokušavajući nas uvjeriti u svoju dobrotu.

Tako na HTV mogu doći isključivo svečarske slike i euforični ton zbog dobivanja statusa kandidata EU, samo one emisije u kojima ushićeni premijer objašnjava naciji koja ju je blagodat s njime na čelu snašla. I dok Sanader u Bruxellesu daje svoju pionirsku zakletvu u kojoj se kune novoj domovini Europi kako će je bezgranično »voljeti i braniti«, dok se kiti vrpcama i poručuje kako su nam »skočile dionice na burzi međunarodne politike«, na našem kućnom videu je neki mračniji program. Na njemu saznajemo da zahvaljujući »HDZ-ovom provođenju zdravstvene politike«, pod palicom Sanaderove desne ruke Andrije Hebranga, riječka kardiokirurgija odlazi na kolektivni godišnji odmor, jer nema novaca za operacije, pa pacijentima ostaje jedino da umru na pravdi Boga. Dok na Jelačić placu filharmoničari gude europsku himnu, Beethovenovu »Odu radosti«, u Škabrnji »tri kuma« zavijaju »Juri i Bobanu« i zazivaju »Jasenovac i Gradišku«, a i 10 godina nakon rata na otocima gore kuće čiji su vlasnici Srbi...

I koja je to onda prava slika Hrvatske, ona koju nam prikazuje Sanader lašteći nam TV ekrane iz svog premijersko-uredničkog stolca ili pak ova surova koja nam je svakodnevno u vidokrugu? Nije stvar u tome da se TV slika današnje Hrvatske drugačije interpretira i tumači, stvar je u tome da se ona promijeni. A to će uslijediti tek onda kada Družijanić i Rončević smognu snage javno zapitati Sanadera: »Gospodine premijeru, kako se osjećate u ovom trenutku kada su zbog politike Vaše Vlade barem jedan Riječanin ili Riječanka nepotrebno umrli, jer su im bila uskraćena osnovna, ustavom zagarantirana ljudska prava, ona na zdravlje?« Povjerovati da će se tako nešto uskoro zbiti na HTV-u jednako je vjerovanju da su meksičke sapunice dio dokumentarnog programa.