Nakon što smo u Portugalu ostavili neporaženom nogometnu velesilu Francusku i politički profitirali, jer smo postali kandidati-pripravnici za Europsku uniju, kako nas je tješio premijer i stručnjak za najvažniju sporednu stvar na svijetu Ivo Sanader, ne trebamo tugovati niti nakon što su nas Englezi pred njegovim očima u Lisabonu potopili na dno Atlantskog oceana. Jer, tu će sportsku velikodušnost sasvim sigurno kapitalizirati svemogući Vladimir Šeks koji se istodobno našao u Londonu objašnjavajući Britancima kako bi zauzvrat oni trebali ratificirati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji koči Hrvatsku na putu u europsku obitelj, a bilo bi lijepo od njih da nam ukinu i toliko sramotne vize za dolazak na Otok.

Drugi dobitak nakon nogometnog potonuća jest što po stadionima više nećemo morati gledati ergelu naših »državnih dužnosnika« koji su ovih dana pohrlili u Portugal baš kao što je to 1498. godine učinio Vasco da Gama otplovivši prema Indiji. I ma koliko nas Šeks, Glavaš, Bebić i društvo uvjeravali o važnosti njihovih državničkih misija u Portugalu, one su se uz sportsku zabavu svele uglavnom na »peglanje« kartica u golemom lisabonskom trgovačkom centru koji nosi ime slavnog moreplovca. Pokušavajući opravdati nogometni turizam na račun poreznih obveznika potpredsjednik Sabora ustvrdio je čak kako novinari ovog lista njega i njegove HDZ-ovce mrze zbog političkih uspjeha! Zaista je dirljiva ta probuđena ljubav Bebića prema sportu, a da je praćenje kvalifikacijskih utakmica prozirno i nepotrebno trošenje ionako tankog proračuna jasno je svima, jer ih uživo nije gledao čak ni nogometom opčinjeni Franjo Tuđman koji se prije četvrtfinala nigdje, kao ni u Francuskoj, ne bi niti pojavio.

Treća i najveća sreća uslijedit će ako nakon portugalskog debakla hrvatska nogometna organizacija konačno preskoči trijas, juru i kredu odnosno ako s čelnih funkcija odstupe Vlatko Marković, Zorislav Srebrić i Ante Pavlović koji su i ustoličili Kamenka Barića kao selektora koji je u potpunosti petrificirao ono što civilizirani svijet naziva igrom, nogometom. Da je sramotno u 21. stoljeću biti fosilom, potvrdili su i sami igrači koji su izjavili kako su se uglavnom »osjećali poput majmuna«. Stoga je grupi hrvatskih navijača preksinoć tek u prvi mah bilo čudno i neshvatljivo vidjeti u ponoć dva Darija, Šimića i Srnu, u društvu Stipe Pletikose, kako brzinski napuštaju lisabonski aerodrom, očigledno jedva se istuširavši i s unaprijed »čekiranom« avionskom kartom u džepu!

Možda to nije sportski i kolegijalno, ali zaista nema čovjeka na ovome planetu koji voli kada netko drugi od njega radi majmuna, pa je svaki bijeg iz kenozoika opravdan. Nije to samo tako u sportu, već i u politici, kao i svakodnevnom životu. Zato ni u šali ne treba spominjati kako smo nekome nešto »pustili« e da bismo negdje drugdje gdje smo tanki dobili zauzvrat. Nije to jezik koji Europa razumije, nije to nikakva poželjna komunikacija ili dobronamjerno udvaranje, već naprosto loš vic. Kao što je to i laganje o sudbonosnim državničkim posjetama ispod kojih se krije goli turizam. Uostalom, ta ista Europa, ti isti Francuzi ili Englezi, znatno bi nas više cijenili da smo ih nadigrali i pobijedili.

A da smo i prošli dalje, našli bismo razloga da pustimo domaćinima koji su zdušno navijali za nas, Nizozemcima koji nam, kao ni Englezi nisu politički skloni, Nijemcima, jer smo im dužni od prvih koraka samostalnosti, Česima koji su ušli u EU, Talijanima koji drve oko gospodarskog pojasa... Koga onda možemo i moramo najprije pobijediti? Sami sebe, ukoliko želimo otkriti svoj put, svoju budućnost, svoju Indiju.