Hrvatska je mala zemlja za veliku pompu. Euforičnost i pompoznost tradicionalan su način kojim se ovdje liječe kompleksi, svojevrsno "oboljenje" nacije koja sebe javno predstavlja važnijom nego doista jest, a u intimnoj percepciji caruje duh inferiornosti podgrijavan hipotekama prošlosti. Otud potreba da se besumnje značajan proeuropski iskorak dobivanjem službenog statusa kandidata za članstvo u EU-u (početkom iduće godine) pretvara u neprilično "narodno veselje" čijim se prizemnim "folklorom" de facto kompromitira sam uspjeh hrvatske politike i diplomacije. Teatralnost proslave uprizorene na Trgu bana Jelačića, pod redateljskom palicom HDZ-ova sabornika Petra Selema, ne korespondira ni s razinom ni značenjem događaja koji nas i formalno svrstava u europski krug.

Ako je premijer Ivo Sanader na dan kada smo promaknuti u kandidata na središnjem zagrebačkom trgu pretenciozno podigao EU zastavu par godina prije najizglednijeg roka za punopravni status u Uniji, što će učiniti kada i službeno postanemo ravnopravnom članicom? Doista, takva egzaltacija koja prerasta u svojevrsnu karikaturu nikomu nije trebala. Nitko pametan ne može osporiti zasluge aktualne vlasti, Sanadera napose, za akceleracijski učinak njegove politike u omekšavanju zazora europskih diplomata i njihovu prihvaćanju Hrvatske. Ali toga priznanja ne bi bio lišen, dapače, i da se odrekao selemovske pompoznosti, te odluku proslavio u državnom parlamentu decentnim domjenkom u krugu onih koji su zadnjih godina manje-više konsenzusom gurali hrvatski vlak prema Europi. Predsjednik RH Stipe Mesić apsolutno je u pravu kada u svome obraćanju naciji upozorava da "ono što je pred nama neće biti lakše od onoga što smo već učinili", da nam "ništa neće pasti s neba". Za optimizam svakako ima mjesta, ali ne za trijumfalizam i prejudiciranje. Jer, ma koliko Sanader svojom upornošću uspijevao slamati i najtvrđe otpore, a odlučnošću disciplinirati i najzadrtije "mangupe u svojim redovima", kako bi Hrvatska ponovila pregovaračku brzinu Slovačke (dvije i po - tri godine), bez dosljednog angažmana na istinskoj preobrazbi balkanske u europsku Hrvatsku, EU zastava na Jelačićevu placu mogla bi se doista pretvoriti u pohabani scenografski rekvizit jedne neuspjele predstave.

Ergo, činu proglašenja službenog kandidatskog statusa trebalo je "nazdraviti" (ako ništa, donosi nam pravo korištenja pretpristupnih fondova, konkretne pomoći bespovratnim sredstvima, budemo li ih znali apsorbirati). I da je umjesto pučke veselice prikladno obilježen saborskim domjenkom, susretom u Banskim dvorima ili na Pantovčaku, malo tko bi iz oporbe mogao naći valjanu ispriku za nedolazak. Ovako, mnogi su bojkotirali "Vladin happening" (u kojemu je čak i predsjednik države bezobrazno pretvoren u statista), a da im to na neki način čak i "podiže ugled". Iako, principijelno govoreći, lideri opozicije, trebali su makar protokolarno prihvatiti poziv, ma što mislili o "razigranosti" slavlja. Bojkot, naime, uvjerljivije govori o jalu onih koji su propustili priliku danas primati čestitke ( Račan, Tomčić, Tadić...) nego o kakvom drugom razlogu, recimo neprimjerenosti "tuluma".

Demagoškom se doima Račanova nemušta opaska: "Bio bih zadovoljniji kada bi dominantno ponašanje Sanaderove vlade bio rad, a ne proslave". Kaj god! Takav Sanader najmanje odgovara ex premijeru, jer je njegovo pregalaštvo obrnuto proporcionalno Račanovim šansama da ponovno dođe na vlast. Ali, ma koliko bila neiskrena, jedna druga Račanova opaska i te kako ima praktične težine: "Iz Europe nas upozoravaju da će o brzini hrvatske prilagodbe ovisiti i naš ulazak u Uniju, a timovi stručnjaka koji su prije obavljali upravo taj posao, danas uopće nisu angažirani". Pitanje je samo jesu li promptno dobili adekvatnu stručnu zamjenu, ili će ih naslijediti političke akvizicije čija je jedina referencija lojalnost HDZ-ovu pobjedničkom timu?

Treba shvatiti da je standardizacija Hrvatske po EU kriterijima naš interes i da taj zahtjevan posao ne može biti sveden na štancanje kompatibilne legislative, nego na izgradnju svijesti po kojoj će biti čista blasfemija pozivati se na prijateljstvo sa Sanaderom, Kalmetom i inima... radi "zaštite pred zakonom" (Mladen Grdović). Jednako kao što je nedopustivo dužnosničko interveniranje u novinarski posao (Sanader u dogovoru za interview u Dnevniku HTV-a), a sramota za profesiju urednik (Vladimir Rončević, HTV) koji udvorno već na kiselu grimasu premijera izbacuje "sporno" pitanje. Anketa PULS-a pokazala je da samo 52 posto građana podupire ulazak u EU, a čak 40 posto ih je protiv, što svjedoči o nepoćudnu rastu hrvatskog euroskepticizma. Još donedavno više od 80 posto ih je drukalo za EU, a za godinu-dvije tko zna što nas čeka...