Spajanje Rijeke sa Zagrebom autocestom, nakon 35 godina, nije bilo samo prometni poduhvat. Mnogo je ljudi koji više nisu živi, a koji su zaslužni da nam more više nije tako daleko od metropole. I kada je prvi kilometar tog suvremenog puta napravljen, bilo je jasno da se ne radi samo o povezivanju obale s krajem, da to nije puko vezivanje automobila i kamiona, da se ne radi o isključivom gospodarskom interesu. Ta je prometnica bila i ostaje i više od svega što se može izmjeriti novcem. Naprosto, ona je tek jedna od arterija koja Hrvatsku može učiniti životnom, ona koja nas spaja bez obzira tko govorio ča, kaj ili što.

Oni kojih nema, a koji su zaslužni za tih sat i nešto od metropole do najveće luke, oni koji su imali ne samo viziju nego i zbog te dalekovidnosti snosili političke posljedice, njih uglavnom više, nažalost, i nema među živima. Tako je to, u okolini koja im nije bila sklona, uvijek bilo suđeno onima koji su gledali i mislili i korak iznad svoje generacije. Premlad da bih bio sudionikom tih vremena i doba koje sam kao dječak proveo za tog »Hrvatskog proljeća«, ostaje mi tek jedno kasno sjećanje. A ono nije vezano za prometnicu već za neke ljude i priču koji su oni tada odigrali.

U osvit demokracije, kada je tim istim ljudima, osuđenima na najtežu kaznu, zavjet šutnje, zbog njihovih političkih stavova, bilo omogućeno da konačno javno progovore o vremenima o kojima nismo smjeli ništa znati, otvorila se i mogućnost da saznamo i o takvim poduhvatima kao što je to bila, onda, nazvana »nacionalistička cesta«. Jedan od glavnih aktera tog doba, nekadašnji predsjednik hrvatske vlade u socijalističkoj Hrvatskoj, bio je i ovdašnji Grobničan, Dragutin Haramija. I, kao što su to nakon dvadeset godina prekinute šutnje, u osvit demokracije, konačno dobili priliku u medijima govoriti akteri tog doba, od Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, od svih onih koji su nezasluženo bili osuđeni poradi svojih, u jednoumlju politički nepodobnih stavova, tako sam i ja, uz jednog od najboljih i najhrabrijih novinara koje je Hrvatska dala, dobio čast i priliku činiti intervju i feljtonizirati ga s jednim od glavnih sudionika nekadašnjih »mračnih vremena«.

I dok smo se vozili »našem Dragiću« krivudavim stazama i putem koji se mjerio satima, ja sam, za volanom, neprestano razmišljao upravo o tome: kako bi nam bilo lako da su oni ostvarili svoje snove i da, u novinarskoj žurbi, ne moramo izgubiti tri sata na dionici koja to ne zaslužuje. Sjećajući se svih onih ljudi koji su satima putovali da bi se školovali, poslovali ili nešto postigli u životu neopravdano gubeći vrijeme, svih nas koji smo u polovnim autima jurili prema toj metropoli, e da bismo napisali neki novinarski tekst, i gledajući jučerašnji povijesni pothvat kada u Zagreb i iz njega na Kvarner stižemo za »satikvarat«, sjetih se tek Veljka Vičevića. I, što bi on, za razliku od mene, nemuštoga mlaca, kojeg je vodio za ruku po Zagrebu u kojemu je proživo najljepše studentske dane, mogao napisati o cesti, koja bi, da se ranije rodila, mogla u javu pretočiti neki od njegovih prerano umrlih snova.