Vjerovali ili ne: od pečenih volova u Dubravi, preko bitke za neovisnost i rata za slobodu, do pet mračnih godina međunarodne izolacije, kriminala, pljačke i zatiranja demokratskih institucija, HDZ je samo šest mjeseci nakon povratka na vlast uspio dovesti Hrvatsku na prag Europske unije

HDZ je zatvorio krug. Od stranke opasnih namjera postao je stranka koja Hrvatsku vodi u Europu. Od pečenih volova u Dubravi, preko bitke za neovisnost i rata za slobodu, do pet mračnih godina međunarodne izolacije, kriminala, pljačke i zatiranja demokratskih institucija, HDZ je samo šest mjeseci nakon povratka na vlast uspio dovesti Hrvatsku na prag Europske unije. Iako su put prema Europi trasirali bivša koalicijska vlast i predsjednik Stjepan Mesić, plodove njihova napora u vidu službenog statusa kandidata za EU ubrao je HDZ. Kao što je paradoksalno da Ivo Sanader ovih dana otvara autoceste čijoj se gradnji tako žučljivo protivio, tako je ironično da HDZ — stranka do nedavno u Europi proglašavana radikalno desničarskom i nacionalističkom — dobiva status kandidata. A imajući na umu raspoloženje hrvatskoga biračkog tijela, kao i političku umješnost oporbenih stranaka, vrlo lako bi se moglo dogoditi da nas za pet ili kusur godina u Hrvatsku uvede upravo taj HDZ.

Na središnjemu zagrebačkom trgu, nakon što su njime te subote protutnjale vjerske i homoseksualne povorke, iste večeri primijećen je samo jedan hrvatski barjak. Nije bilo hrvatskih budnica, razvijenih zastava, ljudi opijenih nacionalnim zanosom, nije bilo ničega što bi podsjetilo na još jedan slavan trenutak moderne hrvatske povijesti, na dan kada se prije dvanaest godina oduševljenoj masi na balkonu Kluba književnika ukazao ozareni Franjo Tuđman, neposredno nakon povratka iz New Yorka gdje je Hrvatska primljena u Ujedinjene narode.

Bio je to veliki trenutak za mladu državu koja je tek dobila neovisnost, ali u agresiji izgubila trećinu teritorija. Trebao je to biti početak puta u demokraciju, modernu Europu, u blagostanje. Na žalost, Tuđman je imao druge planove. Hrvatska se upustila u neizvjesnu avanturu u BiH, rasplamsala se pretvorbena “pljačka stoljeća”, brižno satkana stranačka mreža prekrila je sve državne institucije, osvojila medije, ogrezla u kriminal i zločin. Uglavnom, HDZ je u sljedećih osam godina učinio sve da Hrvatsku što više udalji od Europske unije.

Temelji takve politike udareni su još na čuvenom saboru u dvorani “Lisinski” kad je Tuđman Nezavisnu Državu Hrvatsku proglasio izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom. Raspirujući žar nacionalizma, HDZ je izazvao požar koji mu je omogućio da usprkos nečuvenoj bahatosti punih deset godina upravlja Hrvatskom. Kako sada tek šuplje zvuči Sanaderova tvrdnja kako je upravo Franjo Tuđman u prvi statut HDZ-a unio težnju da Hrvatska samostalno uđe u Europsku uniju. Poruka namijenjena vlastitim biračima nipošto ne može izdržati test vremena, posebice nakon što su svjetlo dana ugledale stotine Tuđmanovih transkripata, a narod na vlastitoj koži osjetio posljedice HDZ-ove vladavine.

HDZ se u prvih deset godina vladavine doista pokazao “strankom opasnih namjera”, ali opasnih prije svega za svoje građane. One kredite s početka devedesetih, kad se pokazao kao jedina stranka sposobna povesti Hrvatsku prema osamostaljenju, a zatim (bez obzira na sva sporenja) i upravljati Domovinskim ratom, HDZ je ispucao odmah nakon Oluje. Zapravo, već nekoliko sati nakon oslobodilačke akcije, kad je trećina nekad okupiranog teritorija sustavno spaljena, a stotine tisuća srpskih građana protjerane iz Hrvatske. Inventura HDZ-ove vladavine reciklirana je i dopunjavana nebrojeno puta: od umiješanosti u rat u BiH i toleriranja ratnih zločina, preko upravljanja tajnim službama u svrhu održanja vlasti, kontrole medija i utjecaja na sve sfere društva — od sporta do kulture — pa sve do tajkunizacije, osiromašenja tisuća građana i neviđene međunarodne izolacije. Hrvatska je u očima Europe izgledala kao mala autoritarna državica na rubu moderne civilizacije, s predsjednikom koji poništava lokalne izbore i prisluškuje svoje političke protivnike, a što je vrijeme prolazilo, Hrvatska je tonula sve dublje u izolaciju.

Kraj vladavini HDZ-a došao je na vrhuncu ludila. Bolesni predsjednik otišao je sa scene upravo u trenutku kad su građani konačno kaznili HDZ za sve mračne godine. Na vlast je — ni kriva, ni dužna — došla oporbena koalicija, poslije i Stjepan Mesić, i nakrivljeni hrvatski brod konačno se počeo uspravljati i ploviti prema Europskoj uniji kao oličenju vrhunaravnog spasa, kao božanskom idealu koji će Hrvatsku preko noći izvući iz izolacije i balkanskih ralja.

HDZ se istodobno našao na rubu propasti. U obračunu frakcija pobijedila je europska opcija Ive Sanadera, premda je u džentlmenskom dvoboju s Ivićem Pašalićem koristio i željezne rukavice, u vidu Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa. Stranka se raskolila, Pašalić kao oličenje svega pokvarenog u hrvatskoj politici krenuo svojim putem — i propao. Sanader je, pak, krenuo vrludavom stazom istodobnog odricanja od naslijeđa Tuđmanove vladavine i očuvanja nacionalističkog biračkog tijela. I uspio.

S jedne strane, riješio se Pašalića i odrekao mračnog dijela HDZ-ove prošlosti, dok je, s druge strane, još uvijek bio prisiljen koketirati s desničarskim strastima svojih sljedbenika. Bila je to teška, gotovo shizofrena bitka dvojice Sanadera: onog koji se zaklinjao u tekovine moderne Europe i onoga koji je sa splitske Rive pljuvao po Haaškom sudu. Jedan Sanader nastojao je zavesti europsku elitu retorikom, držanjem i antituđmanovskim manirima, dok se drugi ulagivao svojim biračima veličajući optužene generale.

Nakon što je, poput svojih prethodnika, ni kriv ni dužan ponovno osvojio vlast, europski Sanader u tišini je svladao svog antipoda. Isti onaj Sanader koji je 2000. godine na Rivi predvodio desničarski val usmjeren prema državnom udaru, ovih dana na Jelačićevu trgu podiže barjak Europske unije. Onaj Sanader koji je u pratnji “berača kestena” hodočastio optuženom generalu Bobetku, danas poziva Antu Gotovinu da se “u svom i interesu Hrvatske pojavi u Haagu”. I pritom bespogovorno izvršava sve naloge haaškog tužiteljstva, gutajući čak i najteže kvalifikacije iz optužnica protiv hrvatskih generala.

Sanader se navodno prije godinu dana okladio s Ivicom Račanom da će upravo HDZ uvesti Hrvatsku u Europsku uniju. Račan je očito na pragu da okladu izgubi, pa možda i zbog toga nije došao na subotnju feštu. Ili je poput svojih kolega iz HSS-a ljut što se HDZ kiti tuđim — njihovim — perjem, ili je možda, poput HSP-a, ljut što je Sanader u svom nastojanju da po svaku cijenu dobije okladu, trampio ribolovno-ekološku zonu za europsku kandidaturu. Ili su svi oni ljuti što HDZ u europskim očima više ne kotira kao “stranka opasnih namjera”.

Kako bilo, Sanader uživa u trijumfu, svom i svoje reformirane stranke. No, upitan je rok trajanja tog trijumfalizma. Ivica Račan izgubio je izbore usprkos kilometrima autocesta i podnošenju službene kandidature za EU. U trenutku kad se popularnost EU-a među hrvatskim građanima naglo srozala — proporcionalno jačanju svijesti o tome što ulazak u Uniju može značiti — Sanader ne može računati da će mu ta čuvena kandidatura, kao i vjerojatni početak pregovora iduće godine, biti bjanko ček koji će stalno ispisivati.