Treća se pokazala kao sreća i nakon beskrajnih nizanja izbornih krugova Srbija je konačno dobila predsjednika. Pobjedom Borisa Tadića završava se jedno trusno poglavlje u političkom životu obezglavljene zemlje koja se našla u zrakopraznom prostoru i na rubu ustavne krize jer 2002. i godinu dana kasnije na biralištima nije bilo natpolovične većine da bi izbor predsjednika, po tadašnjim propisima, bio legalan. Uz to, dvojica bivših predsjednika, Milošević i Milutinović, postali su stanari haške rezidencije za osumnjičene ratne zločince, gdje im se pridružio i predsjednički kandidat Vojislav Šešelj.

Ionako mračnu srbijansku sliku u očima svijeta potpuno je zatamnilo ubojstvo premijera Zorana Đinđića koje je otvorilo mogućnost povijesno toliko učestalog uskrsavanja »vunenih vremena« u naših istočnih susjeda. Stoga je izbor novog predsjednika itekako bitan događaj ne samo za Srbiju, već i za njezino okruženje i nas same, jer će o njemu ovisiti i buduća međunarodna suradnja i rješavanje mnogobrojnih otvorenih pitanja između dviju zemalja. Iako je i ovoga puta više od 50 posto od 6,5 milijuna birača apstiniralo, iako je Tadić u drugom krugu za svega 280 tisuća glasova nadmašio Tomislava Nikolića, njegovim izborom otvorena je nada da će se politička Srbija konačno otrgnuti od prokletstva velikosrpskog sna i uhvatiti posljednji vagon za Europu.

Za razliku od četničkog vojvode Nikolića, kojeg je tom »titulom« osobno počastio njegov idol Šešelj još 1992. godine, i koji priznaje kako će njegov vječni politički san ostati granica Karlobag – Karlovac – Virovitica, Tadićeva sanjarica potpuno je suprotna: »Moja je platforma oštar korak k Europi. To je bolno, ali ako se to ne učini sada, nova šansa se neće skoro pojaviti«. Đinđićev đak i nasljednik u jednom je od svojih predizbornih istupa pozitivno govorio i o hrvatskim iskustvima i svemu onome što je učinila na svome europskome putu, kao o primjeru u koji se valja ugledati. Tadićevi aduti svakako su i njegova životna dob (rođen je 1958. godine), obrazovanost (diplomirao je kliničku psihologiju), otvorena podrška međunarodne zajednice uoči izbora, ali i iskustvo participiranja u vlasti u kojoj je sudjelovao kao ministar telekomunikacija, a potom obrane. Štoviše, upravo je Tadić spasio Demokratsku stranku od rasula nakon Đinđićevog ubojstva i sada joj definitivno vratio ugled koji su pokušavali kompromitirati svi, od Legije koji je za egzekuciju takoreći optužio njegove najbliže suradnike, nazvavši ih narkomanima i narkodilerima, po čijem je nalogu izvezao 600 kilograma droge, do radikala koji su uoči izbora Tadiću i njegovima poručivali: »Jeste li ponijeli šprice?«

Ohrabrujuće su i poruke koje je Tadić uputio kada su manjine u pitanju, ističući da treba »poštivati različitosti među ljudima, poštivati manjine«, dodajući kako ne može zamisliti život tamo gdje su svi ljudi isti i da »nikada ne bi živio u takvoj zemlji«. Sreću mu valja poželjeti i u kohabitaciji s »tvrdim« premijerom Vojislavom Koštunicom, kojemu je obećao da neće raspisati izvanredne izbore, a još više zbog sudbine njegovog prethodnika i uzora. Ako ostvari svoju viziju i za svog mandata uvede Srbiju u EU, po vlastitom priznanju, »povući će se u ribare«.

Uspije li Tadić napuniti svoju mrežu, bit će to dokaz da je stara Srbija definitivno otputovala u Haag, a da se nova, na kraju kolone, priključuje na jednosmjerni odvojak prema Bruxellesu.