Znatno povišenje odvjetničkih tarifa proteklih je dana izazvalo znatan interes javnosti. Zanimljivo je da su se osudama ovakve odluke Odvjetničke komore daleko glasnije odazvale organizacije koje se bave zaštitom socijalnih nego ljudskih prava. Kritike što smo ih mogli čuti, na žalost, čine se posve promašenima. Najgore je od svega to što kritičari govore o odvjetništvu kao monopoliziranoj komercijalnoj djelatnosti, pa zazivaju na ocjenjivanje pozicije Hrvatske odvjetničke komore kao monopolističke organizacije koja ugrožava ekonomske slobode i tržišnu utakmicu.

Odvjetništvo, međutim, nije komercijalna djelatnost, ono nije djelatnost koja bi se, sukladno tržišnim zakonitostima, odvijala na slobodnom tržištu, a odvjetnici nisu biznismeni. Odvjetništvo je javna služba, a njegova je pozicija određena Ustavom. U dijelu Ustava koji se bavi zaštitom temeljnih ljudskih prava nekoliko je članaka što reguliraju sudbenu vlast, a članak 27., koji spada u to poglavlje, kaže: "Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava građanima pravnu pomoć, u skladu sa zakonom."

Kao javna služba, odvjetništvo je važan faktor u sudbenom sustavu. Poziv (u smislu kako ga definira Max Weber) odvjetnika vezan je uz 26. članak Ustava, koji kaže da su "svi građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti". Da bi se osigurale jednaka dostupnost sudovima, ravnopravnost u postupku i pravičnost suđenja, svatko mora imati pravo na zastupnika u pravnom procesu. Odvjetnici, stoga, ne mogu biti poslovni ljudi koji bi na tržištu prodavali svoje znanje, nego su na neki način "službenici suda".

Budući da se radi o djelatnosti koja nije puki posao, nego javna služba, njezino se djelovanje jednostavno ne može prepustiti zakonitostima tržišta. Konkurentskom borbom u ovom se slučaju ne bi dobilo ništa, a efekt nepostojanja bilo kakve regulative vezane uz odvjetničke nagrade vjerojatno bi završio kaosom, ali u konačnici i višim cijenama nego što su one regulirane tarifama Odvjetničke komore. Ustav, međutim, u kratkom izrijeku ostavlja prostora socijalnoj intervenciji. Ako je odvjetništvo javna služba, onda su i odvjetničke tarife dio onoga na što se odnosi kraj izrijeka: i one se određuju "u skladu sa zakonom".

Američki Ustav, tako, određuje da se predsjedniku Republike i sucima tijekom njihova obavljanja dužnosti prihodi ne mogu smanjiti. Zastupnici u parlamentima s demokratskom tradicijom ne uživaju "tarifnu autonomiju". Naime, u mandatu im se beriva ne mogu smanjivati, a odluče li o povećanju zastupničke plaće, dnevnica, paušala za obilazak izbornog okruga itd., ta će se odluka primjenjivati tek za idući saziv parlamenta.

Budući da je odvjetništvo javna služba, sasvim je logično da se prihodi odvjetnika određuju u parlamentarnoj proceduri i da tarife budu regulirane zakonom. Jednakost pred zakonom i ravnopravnost u sudskom procesu moguće je osigurati jedino jasnom zakonskom regulativom, a nikako ne "ukidanjem monopola" u odvjetništvu. Da bi se takav sustav ostvario, i izvršna vlast i parlamentarni zastupnici morali bi malo bolje poznavati načela i zakonitosti političkoga i ustavnog sustava.