Iako će se Sanader i njegova ekipa svejedno šepuriti od Vrpolja do Dugopolja, a Galićeve kamere ih u stopu pratiti, ova ga je vijest snašla kao Božja kazna za sva forsiranja i prisvajanja onoga što je na planu cestogradnje do sada napravljeno. Naime, premijer je za sebe i HDZ-ovu vrhušku odredio rezanje svečanih vrpci koje bi ih u očima nacije trebalo predstaviti kao najveće graditelje u Hrvata od stoljeća sedmoga. Sanader deklarativno priznaje da su i neki njegovi prethodnici pridonijeli bržoj Hrvatskoj, ali ih ne pušta u prvi plan, želeći sve političke poene upisati sebi na konto, kao da se radi o uspjehu njegove stranke i administracije, a ne o nacionalnom pitanju.

Na povijesnu nepravdu koja se čini upozorava i Dragutin Haramija, jedan od onih vizionara koji su prometno povezivanje Hrvatske planirali već odavno i koji je autocestu Zagreb-Rijeka sanjao već 1965. kao gradonačelnik Rijeke te, kao predsjednik ondašnje hrvatske Vlade, 1969. i otvorio radove kod Lučkog. Sanader se nije udostojio niti tog svog dalekog prethodnika pozvati na feštu završetka jedne od najvažnijih prometnih arterija nakon 35 godina, kao što propušta odati priznanje za vizinarstvo tadašnjem hrvatskom rukovodstvu koje su predvodili Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo.

Za razliku od Račana, koji je otvaranje pojedinih dionica podijelio s predsjednikom Mesićem, predsjednikom Sabora Tomčićem i resornim ministrom Čačićem, Sanader želi sve upisati isključivo u korist vlastite promidžbe. Pri tome mu činjenice i nisu bitne, baš kao što mu nije bilo bitno što je Franji Tuđmanu pripisao u zasluge da se Hrvatska našla na pragu Europe iako to jednostavno nije istina. U svome egoizmu Sanader zaboravlja da uz hvastanje ide i odgovornost, pa je tako on glavni krivac i za sve propuste koji se događaju u sjeni svečarskih vatrometa, od nesreće prvog dana otvaranja pravca Zagreb-Rijeka (za koju je »odgovornost« trebala podnijeti »šahta«!), do svih onih nezavršenih cesta i cestica, primjerice od Mošćeničke Drage do Ičića, kojima turisti putuju kao po mjesečevoj površini. Stoga je u pravu i župan Primorsko goranski Zlatko Komadina kada premijera i ministra Kalmetu optužuje da vode računa samo o svome selu, odnosno o Dalmaciji, a ne o općem interesu, jer su na uštrb tamošnjih cesta neopravdano zapuštene ovdašnje, što »utječe na sigurnost prometa i turizam, kao jednu od glavnih hrvatskih gospodarskih grana«.

Euforično veličanje »političkih i radnih uspjeha« pod Sanaderovom palicom pomalo podsjeća na dimnu zavjesu sa svakoljetnih seoskih ribarskih noći na kojima bismo trebali vidjeti ribu, a jedemo ćevape. Iako su svugdje u svijetu već odavno izumrli udarnici i njihove »veličanstvene radne pobjede«, ovo premijerovo nadmeno nadmetanje u kilometrima asfalta podsjeća upravo na one dane kada je »naš rudar« Alija Sirotanović za dva koplja nadmašio »njihovog« Stahanova. Pa kada je već tomu tako, zašto onda ne bismo, kao krunu svih njegovih uspjeha, Sanaderov lik stavili na neku od kuna, makar njezina nominala realno i ne vrijedila baš mnogo?