Memljiv izraz na Mesićevu, Žužulovu i Rončevićevu licu kada su u Istanbulu tvrdili kako državni vrh i nije očekivao više nego sitnež što smo ga na summitu NATO-a dobili, i ne mora biti tek političarsko obigravanje oko istine. Državni vrh, naime, jest očekivao više, i to proteklih mjeseci uopće nije skrivao: ambiciozno se ponavljalo kako Hrvatska u Istanbulu očekuje konkretniju perspektivu članstva od puke potvrde »politike otvorenih vrata«, koju je NATO definirao prije godinu i po u Pragu. Sada je, međutim, jasno da te konkretnije perspektive zasad nema, i to može izgledati kao prvi ozbiljniji vanjskopolitički neuspjeh vlade koja je dobrom politikom priskrbila kandidaturu i termin pregovora s EU. Možda, međutim – i nije neuspjeh.

Svi su se mediji, naime, u izvještajima iz Istanbula složili kako su baš SAD blokirale pristup Hrvatske NATO-u, i to navodno zato što general Gotovina još nije izručen Haškome sudu. No taj argument više uistinu ne zvuči onoliko uvjerljivo koliko je zvučao samo koji mjesec ranije. Ako je, naime, neumoljivo neovisna Carla del Ponte – tužiteljica koja se nije samo jednom oduprla gunđanju moćne Amerike – ocijenila da Hrvatska potpuno surađuje s Haškim sudom, te da čini sve kako bi optuženoga generala pronašla i izručila sudu; pa ako su njezinu argumentaciju uvažile i sve načelno stroge, ali i interesima podijeljene članice Europske unije – tada uistinu postaje opravdanim pitati zašto onda Amerika zbog toga zaustavlja Hrvatsku, ako je ovlašteno i neovisno međunarodno tijelo ustvrdilo da zemlja čini sve kako bi ispunila međunarodne obveze?

Pa ako američka argumentacija u ovome slučaju uistinu izgleda krhkom poput Sadamova lanjskog otpora, dobro je podsjetiti na tumačenja prema kojima Gotovinu, taj vječni adut iz rukava, Amerika rabi zapravo samo zato da prikrije stvarne razloge: hrvatsko nepovjerenje u ovakvo »oslobađanje« Iraka i odbijanje potpisa pod sporazum o neizručivanju Amerikanaca Međunarodnom kaznenom sudu (MKS) u Haagu. Ako u takvim tumačenjima ima istine – tada smo već na području principa i etike. I ovaj put, napokon, Hrvatska jest u pravu. Jer se opravdano suzdržava od američke kaubojske avanture u Iraku, i jer opravdano odbija potpisati sporazum koji narušava međunarodni poredak utemeljen na, barem formalnom, odustajanju od sile uime jednakosti pred zakonom i pravdom.

Lako je objasniti zašto je to tako. Da su Amerika, a s njom i saveznici, u Iraku fatalno pogriješili – to danas više ne krije ni državni tajnik Colin Powell. Razlozi za rat fabricirani su; zemlja je osvojena uz goleme civilne žrtve; okupirana je bez ikakve strategije poslijeratne stabilizacije; naposljetku, u spomenutom bagdadskome zatvoru brutalno su, uz znanje a možda i sugestiju vrhova američke vojske, prekršene Ženevske konvencije i međunarodno ratno pravo. Baš je jučer, valja dodati, američki sud ustvrdio nešto slično i za kubansku bazu Guantanamo, gdje američka vojska još od afganistanskoga rata zatočenike drži u, kako to zovu, »zoni slobodnoj od prava«. Sve to, s jedne strane, kompromitira navodnu slobodarsku ambiciju najveće svjetske sile u Iraku, dok s druge strane upozorava da neizručivanje Amerikanaca MKS-u ne može biti opravdano bianco povjerenjem u američko nacionalno pravosuđe – kao uostalom ni u jedno nacionalno pravosuđe na ovome svijetu. Kompromitirana Bushova vlast, koja danas navrat-nanos i sama bježi iz Iraka, svojim ključnim utjecajem na NATO potkopava – na simboličkoj razini svakako – i vjerodostojnost saveza samog. I zato Hrvatska, s jasnim EU kalendarom, ni ne mora žaliti zato što već sutra neće postati članicom briselskoga vojnog stožera. Pričekajmo, pa vidimo. Neće NATO uteć'. A Irak bi, u građanskom ratu, mogao.