Premijer Ivo Sanader otvorio je u srijedu 108 kilometara autoceste Zagreb – Split, iako je bilo najavljivano da će pustiti u promet cijeli nedovršeni dio od 169 kilometara. »Dalmatina«, kako su je kanili prozvati Dalmatinci, »cesta života«, kako joj je tepao prije samo tri dana u »Nedjeljnom Vjesniku« ministar Božidar Kalmeta, ostala je šepava i krnja jer su hrvatska javnost, mjerodavno ministarstvo a i sama Vlada bili obmanuti da će već ove srijede njome nesmetano juriti automobili. Vlada je dobro učinila što nije forsirala nasilni završetak tog Potemkinova sela preko noći samo da se održi političko obećanje i pobere slava. Još je u svježem sjećanju brzo puštanje u promet dionice autoceste Zagreb – Rijeka od Vukove Gorice prema Bosiljevu, kad je zbog nedovršenih radova i loše signalizacije poginulo dvoje ljudi. Tadašnji je premijer Račan eskivirao osobno otvoriti tu dionicu, ali su prvi automobili ipak pojurili (neki u smrt).

Sanaderova je vlada izbjegla to predsmrtno lickanje opasne ceste. To je odlična odluka ali nešto drugo zabrinjava. Koliko je Vlada ovladala državnom administracijom kad dopušta da dva dana prije završetka radova nema pojma da oni neće biti završeni. Ima li nekog značenja u činjenici, koju spominje bivši ministar Čačić, da su sve dionice bile gotove na vrijeme, osim one koju je gradio »Bechtel« i to stoga što su hrvatski izvođači bili plaćeni, dok sa stranom tvrtkom nije potpisan novi ugovor o radovima?

Vlada je ekspresno smijenila direktora Hrvatskih autocesta Stanka Kovača, koji ju je do posljednjeg trena uvjeravao kako će svi radovi biti gotovi na vrijeme. Kad je ministar Kalmeta u utorak 11. svibnja posjetio neotvorenu dionicu kod Ličkog Lešća, Bechtelovi su ga predstavnici uvjeravali da će svoj dio završiti prema dogovoru. Već tada su, međutim, podalje od ministra, inženjeri na trasi uvjeravali »Vjesnikove« reportere da je to nemoguće jer ne može se kopati, nabijati i dvaput asfaltirati brže nego to dopuštaju zakoni fizike. A onda je još trasu počela zalijevati kiša.