Hrvatska narkomafija, nakon što je dobro potkupila dijelove policijskog i pravosudnog aparata, širi svoje tržište zadnje desetljeće kroz pretvorbu i privatizaciju javnih poduzeća, kupnju atraktivnih lokala, zemljišta i drugih nekretnina. Narkomafija ima udjela i u vlasništvu nad pojedinim medijima, kupuje i otvara lance privatnih kladionica, a na određeni način (preko kandidata) sudjeluje i u pojedinim predizbornim kampanjama i u vrhu određenih političkih stranaka s takozvanim demokratskim ili liberalnim predznakom

Stanje u policiji i u ostalim institucijama u zemljama poput Hrvatske takvo je da se te zemlje ne bi nikako mogle uklopiti u europska društva, budući da su zahvaćene teškim oblicima korupcije iz koje proizlaze svi ostali oblici organiziranog kriminala, uključujući narkomafiju, koja dio svoje bajoslovne zarade upravo i troši na korupciju u policiji i u pravosuđu.

Zato nimalo ne iznenađuje izjava Milorada Lukovića zvanog Legija, osumnjičenog srpskog atentatora na bivšeg jugoslavenskog premijera Zorana Đinđića, koji na početku iznošenja svoje obrane, bez da trepne okom, izjavljuje ovih dana »da je u Hrvatsku išlo stotine kilograma heroina iz Srbije te da su drogu u Hrvatskoj preuzeli njemu nepoznati ljudi i odvezli je traktorom«, dok glasnogovornik hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova neuvjerljivo izjavljuje da »MUP nema takvih saznanja«.

Naravno, kao što MUP nema saznanja ni o tome od koga je Legija odavno dobio legalnu hrvatsku putovnicu, kao što i nema pojma da se u javnosti provlači tvrdnja da se osumnjičeni atentator godinu dana skrivao u Hrvatskoj, odnosno u Mostaru.

Uska suradnja srbijanskog i hrvatskog narkokartela odavno je poznata: uzajamne usluge i veze duboko su isprepletene s političkim i obavještajnim podzemljem ali i pojedinim političkim predstavnicima obiju zemalja, pa zato nije nimalo slučajno što su se u javnosti posljednjih mjeseci pojavile tvrdnje da se neki od organizatora otmice malodobnog sina Tuđmanova generala Zagorca kriju u Srbiji, dok je dojučerašnji dugogodišnji tajnik hrvatskoga predsjednika Željko Bagić bio kućni prijatelj s jednim od glavnih narkobosova u Hrvatskoj i naručiteljem spomenute otmice.

Slučaj s povezanošću Mesićeva tajnika i šefa kabineta Bagića sa šefom zagrebačke narkomafije dovoljno je snažan argument za pokretanje ne samo istrage protiv njega, nego i opoziva i davanje ostavke predsjednika Stjepana Mesića, koji je time izgubio svaki alibi za drugi mandat. Treba ga podsjetiti da je i njemački kancelar Willy Brandt godine 1974. odstupio s položaja kada je otkriveno da je njegov osobni tajnik radio kriminalne radnje u korist istočnonjemačke obavještajne službe.

Trideset godina je sasvim dovoljno vrijeme da i sadašnji predsjednik Mesić povuče konzekvence u skladu s demokratskim standardima i uzusima. Nedavno je i legalni predsjednik Litve, Rolandas Paskas, morao podnijeti ostavku zbog navodne povezanosti s ruskom mafijom.

Ne treba smetnuti s uma da su istragu protiv Petrača, nakon otkrića transkripata o krijumčarenju droge i cigareta 2002. godine, spriječili unutar MUP-a, što je vrlo razumljivo kada se zna da su ljudi iz podzemlja upleteni u trgovinu i krijumčarenje kokaina i heroina (Bagarić, Skender, Nikolić, Džeba, Cappiau, Dilber i dr.), istodobno bili ili jesu dio suradničke mreže hrvatskih tajnih civilnih i vojnih službi od kojih su pojedini čak posjedovali službene iskaznice, a nekima je omogućen bijeg svojim stvarnim poslodavcima u južnoameričku Kolumbiju.

Kod Petrača su ove godine pronađeni dokumenti Interpola o njemu i o njegovoj mreži suradnika, koje Interpol sumnjiči za povezanost s atentatorima na srbijanskog premijera Đinđića, što također pokazuje dokle se uvukao lanac organizirane domaće narkomafije.Kolika je stvarna opasnost za sigurnost, pravni i politički ugled Republike Hrvatske povezanost dijelova hrvatskog političko-pravosudnog establishmenta s domaćom i uvezenom narkomafijom, govori i nedavni izvještaj Državnog tajništva, Ministarstva pravosuđa, kao i FBI-a u Washingtonu, koji su u studenom 2003. upozorili zemlje jugoistočne Europe, uključujući i Republiku Hrvatsku da »strani ulagači ne žele ulagati u zemlje u kojima se ne poštuje zakon, u kojima postoji korupcija i sveprisutni organizirani kriminal«.

Umjesto da vlast sustavno i organizirano radi na uhićenjima, istragama i suđenjima aktera za organizirani unos i raspačavanje droge u Hrvatskoj, na djelu je procvjetali biznis domaće narkomafije, koja se o uvozu kokaina (koji je u međuvremenu zavladao Hrvatskom, umjesto demokratske i pravne države) dogovara s latinskoameričkim kartelima (uhićeni za slučaj krijumčarenja 600 kg kokaina pronađenog za Božić 1999. u riječkoj Brajdici danas slobodno šeću po Hrvatskoj i inozemstvu), dok heroin krijumčare na samom izvoru robe – u Turskoj, u koju se neki i sklanjaju od fingiranih istraga domaćeg pravosuđa. Čini se da Hrvatskom neometano vladaju organizirani kriminal i narkomafija.

Hrvatska narkomafija, nakon što je dobro potkupila dijelove policijskog i pravosudnog aparata, širi svoje tržište zadnje desetljeće kroz pretvorbu i privatizaciju javnih poduzeća, kupnju atraktivnih lokala, zemljišta i drugih nekretnina. Nedavno je objavljeno da je najatraktivnije zemljište u Zagrebu u vlasništvo Petrača.

Narkomafija ima udjela i u vlasništvu nad pojedinim medijima, kupuje i otvara lance privatnih kladionica, a na određeni način (preko kandidata) sudjeluje i u pojedinim predizbornim kampanjama i u vrhu određenih političkih stranaka s takozvanim demokratskim ili liberalnim predznakom. Postoje inozemne procjene da je domaća narkomafija obrnula više milijardi eura u posljednjih nekoliko godina, a njezini prsti mogu se prepoznati i u kampanji za legalizaciju lakih droga.

Autor je predsjednik stranke HSP 1861.