Hrvatska je dobila kandidaturu, a EU ustav pod istim kondicijama - ispunjavanja očekivanja. Hrvatska od EU-a, a EU od građana. A oni se počinju ponašati sve paradoksalnije. Značajni dio glasova na nedavnim izborima za Europski parlament dobile su antieuropske stranke, što je opsjena po definiciji. Jer, da su uistinu antieuropske, bi li te stranke uopće sudjelovale na europskim izborima?

U duhu obrane nacionalnih interesa ponijeli su se i usuglašivači europskog ustava. UK je prihvaćanjem veta za odluke koje se tiču obrane, vanjskih poslova, poreza te socijalne i kaznene politike postigao da EU djeluje kao UN. Znači paradno, a ne operativno. Time je odgođena zamisao o pretvaranju EU-a u SED (Sjedinjene Europske Države). Mora se, usput, reći da i američke države imaju puno veća prava nego što se obično misli, pogotovo u gospodarstvu. Ali one su udružile svoje interese u saveznu državu kako bi postale što efikasnije. Dvadeseto stoljeće je potvrdilo superiornost američkog makrodržavnog modela nad europskim mikrodržavnim modelom, budući da se ne može govoriti o SED-u. EU za razliku od SAD-a nije nacionalna država i to ne želi postati. Ipak, prvi put će EU-25 dobiti predsjednika, ministra vanjskih poslova i javnog tužitelja. I to je za sada sve od eurounijske države.

Što zapravo žele Europljani? Europska okupacija svih dijelova svijeta stoljećima je razarala neeuropske političke strukture. U dvije Amerike, Africi, Australiji, Novom Zelandu te djelomice i u Aziji, Europa je plemenski poredak kontinenata pretvarala u državni poredak. Vladavine su bile organizirane po europskom političkom modelu.

Europa je spiskala tisuću godina da stvori sistem nacionalnih država. Još petsto godina trebalo joj je da dovrši proces stjecanja prava na državu za manje narode. Europa je izmislila nacionalne države i sada ih ruši! U tome se ne mogu snaći ni velike i stare, a kamoli male i nove europske države. Zato je ta deetatizacija nacionalnih država tako spora i bolna. Ako je glavni razlog tako širokom integriranju europskih država stvaranje uvjeta za globalnu konkurentnost EU-a u odnosu na druge trgovačke blokove, zbog čega se kasni u stvaranju savezne europske države koja bi se poput američke mnogo lakše nosila u borbi za gospodarsku, a potom i političku prevlast? SAD želi svjetsko vodstvo i pravi imperijalnu infrastrukturu. EU se ponaša antiimperijalno jer mu cilj nije širenje, čak ni na svom kontinentu za koji i ne zna gdje završava. Dok Amerika nastoji amerikanizirati čitav svijet, uključujući i Europu, EU se snebiva priznati europskima i države u svom dvorištu.

Novopridošle države imaju opravdanu bojazan da je globalna uloga EU-a samo aktualna maska za provođenje stare koncertne geopolitike ključnih europskih igrača: Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva - ekonomskog cijeđenja novih i budućih članica EU-a. S druge strane, zadržavanje nacionalizma kao temeljnog državnog interesa malih naroda embrio je budućih podjela i rušenje koncepta EU-a. I dok novodržavne zemlje inzistiraju na svom nacionalnom backgroundu koji bi EU trebao jamčiti, glavni osnivači EU-a - Francuska i Njemačka počinju igrati na kartu modernijeg, europskog nacionalizma. On bi trebao zamijeniti dosadašnju religioznu, kršćansku potku koja je ispala iz sekularnog europskog ustava.

Europsko vodstvo ne želi kompromis s europskim društvom samo u pogledu vjerskih nego i mirovinskih, zdravstvenih, radnih aksioma, jer ga želi promijeniti, globalizirati, a to znači desocijalizirati. Ostaviti na milost privatnoj logici. Kapital EU-a nastoji smanjiti prepreke svojoj profitabilnosti, i to je sila koja tjera Europu na radikalne poteze pa se iz igre izbacuju socijalni, nacionalni, pa čak i politički partneri s kojima se dosad pogađala cijena razvoja društva. Taj udar krupnog kapitala ne može se zato opisivati eufemizmom "reforma", već pojmom konzervativna revolucija. Na isti onaj povijesno "neminovan" način na koji su boljševici oduzimali prava industrijalcima, sada ih megakapitalisti oduzimaju radnicima. Problem je ovog doba da za to nitko nije odgovoran. Što je odgovorno? "Vrijeme"! A ono leti. Što je Slovenija postigla za jednu dekadu? Što može Hrvatska učiniti za sebe? Što će učiniti Balkan? Što će se događati u Aziji? Hoće li se svjetska ekonomija prije srušiti negoli učiniti solidarnijom? Sve su to regularna europska pitanja.