Zastrašujuće brojke govore da je u prvih pet mjeseci ove godine ubojstava čak 150 posto više (ukupno 50) nego lani u istom razdoblju (20); otmica je 40 posto više, razbojstava 32 posto, krađa automobila 27, teških krađa 19 te iznuda 12,5 posto više. Ukratko, Hrvatska se doima svojevrsnim poligonom za vježbanje metoda organiziranog i neorganiziranog kriminala čiji su "instruktori" institucijama pravnog sustava manje-više neuhvatljivi. Doduše, kod nas se džeparenje, sitne prijevare i "individualni" šverc ne isplate, ali dobro organiziran "posao" velikih kriminalnih dometa i goleme zarade prava je prilika za obilje kruha bez motike, za bijesne makine, bajoslovno skupe vile, odjeću s potpisom ... sve ono što će vas učiniti dobrodošlim u društvu skorojevićevskog domaćeg (kvazi)jet-seta. Hrvatska je postala poprište mafijaških krvavih obračuna, trgovine drogom, oružjem i ljudima, što je dijelom posljedica tranzicije (kvazikapitalističke tajkunizacije i pljačkaške privatizacije), a dijelom "ratne stratifikacije" (svaka "puška" u obrani domovine dobro je došla) i na njima izgrađenih odnosa i društvenih vrijednosti.

Najnovije poražavajuće bilance kriminala bivši ravnatelj MUP-a Ivan Penić, začudo, ne dovodi u izravnu vezu sa siromašnim policijskim proračunom (iako, veli, to dugoročno može pogodovati lošem radu policije), što je u pravilu, uz kadrovski problem, ključni alibi kako za neefikasnost "plavaca", tako i sudaca. Vjerojatno bi i Penić, da je reaktiviran na dužnost prvog hrvatskog policajca, posegnuo za tim opravdanjem, kao što zamjenik ravnatelja policije Jakob Bukvić tvrdi da je PU zagrebačka (gdje je najveća koncentracija kriminala) "s postojećim kadrom bila nemotivirana i obezglavljena jer je donedavni načelnik bio na dugom godišnjem odmoru", a problem je, veli, i u sporom sudstvu. Koalicijski šef policije Šime Lučin, pak, smatra da je eskalacija kriminala posljedica izostale prevencije kojoj je njegov tim pridavao osobitu pažnju. Političari kao političari, loptaju se odgovornošću, trudeći se prebaciti je u tuđe dvorište. A problemi ostaju.

Činjenica je da je tijekom proteklih desetak godina u Hrvatskoj do neslućenih granica relativizirano pitanje zločina (ratnog i mirnodopskog) i kazne. Da je policija nerijetko služila kao uhljebljenje razvojačenih branitelja, a ne za taj posao obučenih i osposobljenih kadrova. Da ništa nije učinjeno na reformi pravosuđa i afirmiranju njegove neovisnosti. Pače, danas i sam predsjednik sudačke udruge Vladimir Gredelj kaže: "Prešli smo crtu i mogu slobodno kazati da u našem pravosuđu vlada kaos. Kako drukčije objasniti činjenicu da nestaju spisi, a nestajali su i dokazi. Država je u općem rasulu i to se mora zaustaviti." Gredelj bez puno krzmanja ističe da je domaće sudstvo trulo, ali, naravno, ne misli da su svi suci loši. Unatoč dužnosti koju obnaša, ustvrdit će da se u ovoj zemlji ne osjeća pravno sigurnim, a s razlogom se pita kako li se tek osjećaju "obični građani". Nemoćno, beznadno, nezaštićeno, eto kako!

Ovo je država po mjeri "Čačija", "Sulića", "Petrača" i sličnih. Ako ne mogu drukčije izbjeći pravdi, uz pomoć "iznutra", potrudit će se da nestane spis o njihovim inkriminacijama (kao što je nestao Čačijin iz zagrebačkog Državnog odvjetništva); nedolazak na sudske rasprave pravdat će lošim zdravstvenim stanjem nakon moždanog udara (Leon Sulić, savjetnik u Croatia busu, kojeg se tereti za malverzacije s višemilijunskom štetom), a odlazak na EP u Portugal umjesto na sud liječničkom terapijom; prodavat će rog za svijeću dok mogu (kao što je Hrvoje Petrač javnost obmanjivao navodnim pomaganjem generalu Zagorcu da prikupi novac za otkupninu otetoga sina), a na prvi signal "iznutra" napustiti zemlju...

U pravu je Ivica Crnić kada kaže da za funkcioniranje pravnog sustava i kaznenu represiju ne mogu biti odgovorni samo policajci i suci nego i političari. Možda prije svih drugih, jer oni stvaraju pretpostavke i uvjete u kojima sustav djeluje, oni oblikuju društvenu svijest i prevalentne društvene vrijednosti. Da parafraziramo Šeksa: "Što su političari posijali, to svi mi žanjemo"...