Geopolitički motivi i sadržaji se, nakon razdoblja stanovite utihe koja je uz iznimke slučajeva bivše Jugoslavije i Čečenije, uslijedila padom socijalizma kao svjetskog sustava, ponovno vraćaju na dnevni red političkih i gospodarskih pitanja suvremenog svijeta. Klasična geopolitička matrica mijenja se doduše, budući da nije danas više primarno generirana teritorijalnim prisvanjanjem i pozicioniranjem kao nedjeljivim sadržajima, već drugi od dvaju sadržaja postaje njezinom dominantnom ciljnom vrijednošću. Također, ta vrijednost nije podređena, kao nekad, vojno-političkim prednostima, već je njezin primarni motiv tržište. Međutim, globalizacijom tržište, paradoksalno, suprotno raširenu shvaćanju biti samog pojma, ne postaje bezuvjetno univerzalno, budući da upravo globalizacija praćena nacionalnom i socijalnom emancipacijom određuje njegove temeljne performanse. Slijedom tih oznaka ono počinje dobivati odlučujuća prostorna obilježja i samim tim promovirati geoplitičko pravilo kao svoj temeljni zakon. U tom pogledu je neprijeporno kako Središnja Azija postaje najvećim tržištem dvadeset i prvog stoljeća s obzirom na veličinu stanovništva, prirodna bogatstva i stupanj razvoja. Sjedinjene Američke Države su shvaćajući to kao svjetska velesila upravo odgovorile na Saddamov izazov Golfskim ratom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i nastavile poslije toga ratom u Iraku.

Osjetivši, naime, kako tržište Srednje Azije neće biti moguće osvojiti kapitalom, već geopolitičkim pozicioniranjem, ta je velesila najprije u prvoj fazi pristupila pacifikaciji cijelog područja (Afganistan, Irak, Iran), da bi danas već, u drugoj fazi, nudila njegovu integraciju preko koncepta "velikog srednjeg Orijenta" koji praktički obuhvaća muslimanski svijet, od afričkog roga do kineske granice. Neovisno, međutim, o (ne)uspjehu toga projekta i ponovnom približavanju zapadnih interesa na prostorima Središnje Azije, koje je sve izglednije, ostaje zaključak kako ovo tržište nije moguće osvajati profitnom penetracijom kapitala kao što je to bilo u Južnoj Americi, Africi i u zemljama u tranziciji, već je taj oblik tržišne koncepcije potrebno mijenjati, prilagođavajući ga razvojnim potrebama društva, dakle geopolitičkim performansama. Slučaj Irak pokazuje kako demokraciju nije moguće oktroirati dirigiranim "slobodama", već upravo slobode moraju predstaviti primarno gospodarski razvoj i izlazak iz siromaštva. Sukladno tomu, razumljivo je kako tržišta neće biti moguće dijeliti na zapadna i istočna, razvijena i nerazvijena i tome slično. U kontekstu općih promjena postavlja se čak i pitanje hoće li integracije današnjeg svijeta preživjeti jedan takav udar, a ako da, na koji će način biti redefinirane?! To je pitanje iznimno važno za Hrvatsku koja se sprema za članstvo u Europskoj uniji, dakle najvećoj integraciji suvremenog svijeta. Naime, EU je gospodarski postavljena na modelu tržišnog pariteta, što znači kako geopolitički teži približavanju članica središtu. Ta konceptualna maksima Unije podređuje sve odnose njezinih zemalja prema trećima visoko kondicioniranim pravilima Unije, dok su u sjevernoameričkome modelu odnosi unutar integracije i vanjskog svijeta ravnopravno postavljeni. Inkopatibilnost europskog modela shvaćaju već brojne zemlje članice, ali i vodeće zemlje Unije, koje se razlikuju u čitavom spletu bitnih pitanja, od zajedničke valute do odnosa u poreznoj politici i konačno samoj definiciji ustava Unije. Hrvatska je, međutim, kao što to s ponosom ističemo, srednjoeuropska, mediteranska i podunavska zemlja, ali zaboravlja se često da je ona istodobno i kontaktna zemlja euroazijskog kontinenta, što je njezina velika prednost upravo u uvjetima srednjoazijskog tržišta. Ona u odnosu na to tržište postaje prostor živog i vrlo sadržajnog transfera između Zapada i Istoka, što joj naravno otvara goleme prednosti.

Upravo u odnosu na tu mogućnost njezina se europska orijentacija javlja kao još nepotvrđena, ali u svakom slučaju moguća ograničavajuća sastavnica. To zasigurno ne bi bio slučaj kada bi Europska unija bila koncipirana kao cjeloviti nadnacionalni prostor s jedinstvenom administracijom i naglašenom regionalnom politikom. Međutim, takav razvoj događaja teško je očekivati, budući da obrazac ujedinjene Europe teži političkoj hijerarhizaciji (krugovi) i autarkijskom tržištu, u odnosima sa svjetskim tržištem, što pozicija eura neprijeporno potvrđuje i o čemu sam šire pisao u jednoj od prethodnih kolumni. Stoga držim kako je problematiku, njezin smisao i modalitete uključivanja Hrvatske u Uniju potrebno permanentno analizirati tražeći ravnotežu nacionalnih interesa u mogućim geopolitičkim rješenjima.