U tom će cilju ako treba smanjiti i broj dana zasjedanja parlamenta, ali kad su u pitanju materijalna prava zastupnika tu se i poslovično štedljivi Šeks raskravi. Nedavno su mu se zastupnici koji ne žive u Zagrebu požalili da im novac određen za pokrivanje troškove prijevoza više nije dovoljan i Šeks je te žalopojke promptno proslijedio nadležnom Odboru za izbor i imenovanja. Benzin je bezobrazno poskupio otkad je prije godinu i pol odlučeno da zastupnici kojima je prebivalište više od 50, a manje od 100 kilometara udaljeno od Zagreba imaju pravo maksimalnih 2.500 kuna mjesečno prijevoznih troškova ako na posao putuju osobnim automobilom. Oni su to neko vrijeme trpjeli, no onda su sve stavili na papir i izračunali da je vrag odnio šalu. Istina je da ti zastupnici koštaju državu manje nego oni koji su preselili u Zagreb, ali ne žele biti baš toliko jeftini.

Glavašev odbor ih je uz sitno oporbeno zanovijetanje podupro i tako će uskoro ova kategorija zastupnika dobivati na ime troškova prijevoza gotovo dvostruko više novca.

Čista su socijalna demagogija zahtjevi da se plaće zastupnika izjednače s prosječnim plaćama hrvatskih građana ili da čak svoju dužnost obavljaju volonterski. Parlamentarci trebaju biti dobro plaćeni kao što je to slučaj i u drugim zemljama. Ali, doista je iritantno koliko energije zastupnici ulažu da bi naplatili svaku lipu od onoga što im zakonski pripada i da bi, ako je to ikako moguće, proširili krug materijalnih prava. Gdje bi im samo bio kraj da s jednakim intenzitetom pristupaju i svojim obvezama.