Tako bi ubuduće bivši hrvatski predsjednici imali pravo na osobnog vozača i službeno vozilo, te na fizičku zaštitu, a država bi im osigurala ured s najmanje dva zaposlena službenika. Troškove ureda, električne energije, grijanja, ali i telefona plaćat će se iz državnog proračuna iz kojeg bi se podmirili i pogrebni troškovi u slučaju njegove smrti.Vlada taj zakon gura u hitnu proceduru iako je već na prvi pogled vidljivo da sve nabrojano državu ne može stajati »samo« 500 tisuća kuna.

Predsjednik Mesić, pogotovo ako nije bio konzultiran oko sadržaja budućeg zakona, morao bi prvi dići glas protiv beneficija koje se njemu i njegovim nasljednicima nude na galantnom Sanaderovom pladnju. Jer, Mesić je na izborima podršku građana izborio između ostaloga i svojom skromnošću. On je odbio ljetovati na Brijunima u Tuđmanovom stilu, s ergelom odabranih i na teret države, pa svoje izlete na Hvar podmiruje iz vlastitog džepa, on je otvorio vrata Predsjedničkih dvora svima koji ih žele posjetiti i dragovoljno se odrekao ne samo carskih predsjedničkih ovlasti već i novokomponiranog folklora koji ih je, od odora i simbola do počasnih straža i balova, pratio. Teško je povjerovati da bi takav predsjednik za sebe i svoju obitelj tražio kad postane bivši i više nego što mu sada pripada.

Bez obzira što se s Markovog trga pozivaju na Ameriku, predsjednik najmoćnije sile svijeta je, za njihove uvjete, bijedno plaćen, i tih 200 tisuća dolara godišnje nije motiv za njegovo bavljenje politikom. Doduše, Bill Clinton i društvo i dalje dobivaju polovinu te svote i zaista koriste privilegije koje bi trebale pripasti i Mesiću. Ali i u tom svom bogatstvu vode računa o troškovima, što je Clinton osjetio na svojoj koži kada je želio iznajmiti ured na Manhattnu, u prestižnom zdanju Carnegie Towers, koji bi državu stajao 800 tisuća dolara godišnje, te nakon »drugarske kritike« preselio u skromniji, od »samo« 300 tisuća dolara.

U Njemačkoj ex predsjedniku ostaje oko 60 posto nekadašnje plaće, doživotno ima pravo korištenja ureda uz pomoć stručnog suradnika u rangu državnog podtajnika ili tajnika, kao i na vozača s automobilom. Posebnim zakonom uređena su i prava njegovih nasljednika, mirovina, kao i posmrtni honorar u visini tri plaće. No te beneficije padaju na pleća 80 milijuna Nijemaca, dok je nas oko 4,5 milijuna, od čega gotovo pola milijuna nezaposlenih i milijun umirovljenika. Nisu ni sve »razvijene zemlje Zapada« isto uredile svoje odnose prema bivšim državnim poglavarima. Tako pokojni Austrijanac Thomas Kleistil da je doživio završetak mandata ne bi imao nikakvih posebnih prava, osim onih beneficija koje se tiču mirovina državnih službenika. Njegov poljski kolega Lech Walesa ima doživotno pravo na pola plaće aktualnog predsjednika, te dobija dodatak za korištenje ureda.

Dakle, gdje su granice dobrog ukusa: jesmo li zaista bogatiji od Austrijanaca, Poljaka i mnogih drugih da bismo si priuštili luksuz bacanja proračunskog novca za tako skupe, i, u našem slučaju nepotrebne stavke, kao što su doživotno fizičko osiguravanje i limuzina s vozačem danas jednog, a sutra tko zna koliko bivših predsjednik(c)a?