Europska unija je već krenula sa »screeningom« Hrvatske, baš onako kako su čelnici EU upozorili Hrvatsku. Oni su ujedno dometnuli da je najdelikatnije razdoblje ono između prihvaćanja kandidature jedne zemlje o početka pregovora. To za Hrvatsku znači da je već 18. lipnja EU počeo pažljivo promatrati što se zbiva u Hrvatskoj i, posebice, što Hrvatska radi da bi otklonila upozorenja koje je Europska komisija izrekla u »avisu«, mišljenju o spremnosti Hrvatske za kandidaturu. Ako izdvojimo samo područje medija, vidjet ćemo da postoje razlozi za zabrinutost. Dogodila su se dva nemila događaja, koja će svakako utjecati na pogoršanje hrvatskog imidža. Jedan se događaj neposredno zbio na sam dan kad je Hrvatska dobila status kandidata. Tog je dana, naime, urednik informativnog programa HTV-a Vladimir Rončević, prema vlastitoj izjavi, intervenirao u sadržaj TV-programa, izbacujući pitanje namijenjeno premijeru Sanaderu koje je glasilo: »Kako tumačite porast broja euroskeptika u Hrvatskoj jer samo 53 posto Hrvata podupire ulazak u EU?« Pitanje je bilo formulirano na temelju ankete kojom je bilo ispitano 600 ispitanika, a sam urednik, rečeni Rončević, navodi da je premijer raspolagao rezultatima druge ankete, koju je Vlada s jednom profesionalnom agencijom radila na 2.500 ispitanika, a na to pitanje pozitivno je odgovorilo 72 posto ispitanika. Rončević je, kako sam izjavljuje, odlučio izostaviti broj iz tog pitanja zato što je »osjetio« da bi razgovor s premijerom mogao biti »nervozniji« zbog tog podatka, a »možda i zbog feštarske atmosfere« koja je vladala tog dana nakon dobivanja statusa kandidata.

Analizirajmo malo ovaj »slučaj« u svjetlu baš izvješća EU o stanju medijskih sloboda u Hrvatskoj. EU hvali Hrvatsku što je došlo do pluralizacije medija, smanjivanjem vlasničkog udjela države u medijima, ali drži da taj proces treba nastaviti. Što se tiče TV-a i elektronskih medija, EU svoj stav izražava blagom i »konstruktivnom« kritikom da Vijeće HRT-a kao ni Vijeće za elektronske medije nisu dovoljno neovisni od državne vlasti, pa prema tome i mogućih pritisaka na te medije.

Rončevićevo priznanje potvrđuje diplomatski formuliranu sumnju EU u neovisnost medija. Vlada se poziva da osigura veću slobodu javnim medijima, a televizija je spomenuta u onom kontekstu u kojem se artikulira i medijska politika EU. Iako još uvijek ne spada u područje preferencijalne regulative, EU se posebno brine za pretvaranje javnih medija u »javne servise«, što će reći – javne službe. A da bi mogli igrati ulogu javnih servisa, javni mediji moraju biti imuni na pritiske, ali i na dodvoravanje vlasti, pa čak i u formi koju je »osjetio« Rončević. Zato je EU osposobio i poseban Institut za javne medije, koji monitorira stanje na tom području, osobito među zemljama kandidatima.

U knjizi »Demokratski deficit i javna sfera: ocjena medijske politike EU« David Ward i suradnici, na poticaj EU, razrađuju ulogu javnih medija, a osobito televizije u procesu povećanja odgovornosti političara pred javnošću. Ako bismo striktno primijenili kriterije za koje se zalažu Ward i njegovi suradnici, onda bi na tom ispitu pali i Rončević i Sanader, jer je »dopustio« Rončeviću da »osjeti« da bi pitanje premijeru moglo izazvati njegovu nervozu, i da bi »nervozniji premijer« mogao pokvariti, tako, »feštarsku atmosferu«.

Makoliko Rončević misli da je time pridonio smanjivanju premijerove neurotične tenzije, on je time nanio naposrednu štetu svojoj zemlji. A tome je, najvjerojatnije, pridonio i sam premijer koji je dao naslutiti tu svoju »nervozu«. I tako, naravno, i Rončević i Sanader djeluju usklađeno u korist štete vlastitoj državi, jer njihov »pas-de-deux« nije prošao nezapaženo europskim promatračima. Kao što nije prošla nezapažena ni preventivna cenzura priloga o tome što su HDZ-ovski zastupnici govorili o suradnji s Haškim sudom dok su bili u oporbi, a što govore sada kad su na vlasti. U prilozima zbornika Davida Warda govori se posebno o »jačanju odgovornosti političara kroz javnu televiziju«. Iako Ward i suradnici Instituta za medije iz Njemačke imaju izrazito oštar stav prema političarima i drže da javni mediji moraju predstavljati javnu korekciju političara i njihovog ponašanja, ponašanje urednika HTV-a svjedoči o tome da u Hrvatskoj ne postoji ni volja ni želja javnih medija da odigraju ulogu kontrolora javnih politika. Prema kriterijima teoretičara demokracije i medija, javni mediji moraju biti posebno glasni u razotkrivanju »demokratskog deficita« i svih oblika patologije politike: demagogije, manipulacije, političke paranoje, političke korupcije i političkog nasilja. »Veliki brat«, kao što euroskeptici nazivaju Europsku uniju, pozorno nas prati i uočava sve naše »male« ljudske slabosti i prerevnu »osjetljivost« medijskih urednika, baš onakvu kakvu je iskazao urednik informativnog programa HTV-a. A pritom pišu i packe vlastodršcima, što će se odraziti, na kraju, i u pregovorima o članstvu.