Iako je presuda nepravomoćna, odluku sutkinje Koraljke Bumči danas će komentirati cijela zemlja, pogotovo desetine tisuća nekadašnjih zaposlenika »Tiska«, »Dione«, »Slobodne Dalmacije«, KIM-a, »Mirne« ili jednog od 170 poduzeća koje je bilo u Kutlinom vlasništvu. Njima i njihovim obiteljima, čije je sudbine financijski David Copperfield svojim kutlerajem pretvorio u ništa, šest i pol godina zatvora činit će se sasvim sigurno malom kaznom u odnosu na sve ono što su oni morali preživjeti do današnjeg dana. No budući da je maksimalna zakonom predviđena kazna za optužbe u »slučaju Tisak« osam godina, da je uz prvooptuženog osuđeno još šest osoba te da se radi o prvoj »konkretnoj« kazni za pretvorbeni kriminal, ona će svakako biti dio svijetlih stranica hrvatskoga pravosuđa.

Presuda Općinskog suda u Zagrebu Kutli ipak je dala zadovoljštinu radnicima koji su imali nesreću imati ga za poslodavca te ostavila nadu da će i ostale aktere financijskih afera u mladoj hrvatskoj državi, sve te herake, vrhovnike, štokiće i one manje zvučnih imena ali ne manje štetnih rabota, sve one koje je do sada izdašno zaobilazila, ruka pravde kad-tad stići. No kada bi se zašlo u genezu uspona i pada Miroslava Kutle, kada bi se tražili uzroci kako su se on i mnogi drugi anonimci u kratko vrijeme uspjeli enormno obogatiti, kada bismo išli tragom »zapovjedne odgovornosti« u gospodarstvu, stigli bismo do hrvatskoga državnoga i političkoga vrha.

Da nije bilo Tuđmana i njegove vlasti, Miroslav Kutle nikada ne bi postao »tajkun broj 1«, već bi i dan-danas ostao osrednji hercegovački poduzetnik na privremenom radu u Zagrebu. Da svi HDZ-ovi aparatčici, svi premijeri, ministri, sve tajne službe i podzemlje nisu bili uključeni u »projekt« razdavanja Hrvatske, on nikada ne bi dobio niti svoga šampiona. Kada se u obzir uzmu dugoročne posljedice koje je takvo »privatiziranje« nekadašnjeg društvenog vlasništva imalo, ima i još će dugo imati za Hrvatsku, kada se zbroje sve kolateralne štete koje će trpjeti i naraštaji koji dolaze (a jedna je i što smo na europskom repu iza Rumunjske i Bugarske, a tek ispred Srbije i Albanije), kada se ispostavi račun za poharanu zemlju koji je u najmanju ruku jednak onome velikosrpske agresije, onda je kazna za Kutlu i više nego blaga. Doduše, u tom procesu on sasvim sigurno ne bi bio prvooptuženi. Kada su mu se počele tresti ljestve, ta ista politika ga je ostavila na cjedilu, a potom isključila iz stranke koju je svojedobno izdašno financirao. Prije pet godina, nakon pokretanja prve istrage, Kutle je sebe opisivao kao »žrtvenog jarca« kojemu političari i tužitelji krv puštaju da bi zadovoljili javnost i skrenuli pažnju od svoje odgovornosti. Hoće li nakon što mu presuda postane pravomoćna, progovoriti o tim istima, bit će zanimljivo i čuti i vidjeti.

Svejedno, bio pretvorbeni jarac ili žrec, Miroslav Kutle ostat će zauvijek zapisan u mračnom povijesnom romanu hrvatskog tranzicijskoga puta kao primjer novovjekog Ikara divljeg kapitalizma koji se, uz malu pomoć »prijatelja«, iz riznice strmoglavio do tamnice.