Ovako više ne može ići, zaključio je premijer Ivo Sanader te građanima najavio »jesenski paket nepopularnih mjera«. No kako to da se odjednom Sanaderovo ogledalo razbilo nakon što je šest mjeseci lakirao sliku hrvatske stvarnosti i veličao grandiozne uspjehe svoje administracije, otvarajući šampanjce po balovima i autocestama, kao da smo El Dorado? Otkud je sada »gospodarska situacija neodrživa«, nije valjda javni dug narastao preko noći a ujutro se rodio deficit, i nije vrag da je nakon pola godine HDZ-ove vlasti za sve opet kriva ona prethodna, Račanova?

I koje je to »popularne mjere« za svoga mandata donijela Sanaderova vlada? Nakon što je odustala od do izbora gromoglasno najavljivanog smanjivanja stope PDV-a sa 22 na 20 posto, baš kao što se pokrila ušima na međunarodnom planu i odustala od proglašenja ekološkog i ribolovnog pojasa za koji se u oporbi bjesomučno borila, uvela nam je trošarine na automobile i cigarete kako bi popunila crne proračunske rupe. Drugo veliko obećanje, ono da će umirovljenicima vratiti 20 milijardi kuna koje su im otele prethodne HDZ-ove vlade po svemu sudeći završit će kao farsa. Budući da novca nema, država će im, po svemu sudeći, ustupiti dionice pojedinih javnih tvrtki, pa ćemo oko pučkih kuhinja i baja uskoro moći vidjeti emisare koji će torbariti i budzašto otkupljivati papir koji se ne može jesti od onih koji su gladni. Tako bi se i s umirovljenicima mogla ponoviti priča s braniteljima koji praktički od PIF-ova nisu imali ništa već su se njihovog udjela koji im je ustupila država jeftino dokopali raznorazni tajkuni. Također, Vladino odugovlačenje, igra miša i mačke sa sijedim glavama ne pokazuje dobre namjere, već, dapače, da se pitanje umirovljeničkog duga ponajprije želi riješiti na najjednostavniji ali i najbestidniji način – biološkim putem.

No još će osim umirovljenika poneki socijalno ugroženi sloj morati odumrijeti da bi se »obuzdao javni dug i proračunski deficit smanjio s 4,5 na ispod 3 posto BDP-a«, prije svih branitelji i rodilje odnosno svi koji se hrane iz tankog proračunskog kolača. Ništa novoga, od Veselina Đuranovića i Milke Planinc, politika stezanja remena uvijek je na ovim prostorima sužavala struk upravo najsiromašnijima. Sanaderovu desnu ruku Andriju Hebranga, zbog rigidnog provođenja štednje u zdravstvu na uštrb njihovog zdravlja pacijenti su već odavno prozvali dr. Mengele. Njihova huda sudbina uskoro će snaći i one zdrave radnike iz tvrtki koje pomaže država koji će zbog »nepopularnih mjera« ubrzo oboljeti makar od jedne bolesti – nezaposlenosti.

Prihoda iz privatizacije državnog vlasništva nema, izuzme li se dividenda HT-a koja je, kaže zastupnik Tonči Tadić, u četiri godine vrijedna cijeni za koji je on prodan Deutsche Telekomu. Nema sumnje, koliko god ministar financija Ivan Šuker bacao javnosti prašinu u oči gađajući se pozitivnim brojkama, Sanaderova najava definitivni je dokaz da su on i njegova ekipa došli na vlast nespremni za izazove koji ih očekuju, bez plana, vizije i strategije »pokretanja Hrvatske«, kako su to najavljivali. Sada kada su kola krenula nizbrdo, diže se ručna, ali ne svima. Jer, najava da će se poslodavcima i privatnicima smanjiti porezi, govore da će »nepopularne mjere« za njih biti itekako popularne, jer će ih učiniti znatno bogatijima. Ako to nije slučajno, onda Sanader ipak zna što radi jer ostvaruje samo predizborna obećanja onima koji su financirali njegov dolazak na vlast. S takvim antipopulizmom zaista se više ne može.