Prosječno hrvatsko poduzeće bavi se trgovinom na malo ili veliko, prosječan hrvatski direktor gotovo pola svoga tjednog radnog vremena utroši na utjerivanje dugova od svojih dužnika, objašnjavanje vjerovnicima zašto im baš ovog tjedna ne može platiti svoje obveze ili pak na razgovore s kreditorima i poslovnim partnerima o osiguranju isplate još jedne plaće svojim radnicima.

Sve se manje poduzeća opterećuje povećanjem svoga izvoza ili iskorakom na nova tržišta, a prosječan hrvatski poduzetnik, posebice direktor ili vlasnik manje tvrtke, pojma nema gdje bi mogao naći sredstva za financiranje novih projekata. Bankarski krediti su mu preskupi ili ne raspolaže dovoljno vrijednom nekretninom koju bi stavio pod hipoteku ili je, što je vrlo čest slučaj, ona već založena.

Stoga ne čude porazni podaci gospodarskih stručnjaka prema kojima hrvatske tvrtke nisu upoznate s mogućnošću financiranja koje im se otvaraju dostupnošću pretpristupnih fondova Europske unije, kao ni tvrdnjama da manje ili srednje hrvatske banke uopće nemaju informacija o tome kako se zapadne banke štite od kreditnog ili operativnog rizika. One su usmjerene na hrvatsko tržište, kredite su osigurale jamcima ili hipotekama, a propadnu li zbog lošeg poslovanja štedišama će depozite ionako namiriti država.