Ne tako davne 1999. godine hrvatska država posjedovala je gotovo sve utjecajne medije, uključujući tiskare, odašiljače i veze, agencije za oglašavanje, poduzeća za prodaju i distribuciju. Do kraja 2003. godine situacija se donekle promijenila, ali je država svejedno ostala najvećim medijskim vlasnikom koji posjeduje udjele u čak 82 glasila: u dvama dnevnim listovima, dvanaest lokalnih ili regionalnih tiskovina, 49 radiopostaja, u izvještajnoj agenciji Hini, u Vjesnikovoj tiskari, u Odašiljačima i vezama kao javnom poduzeću, dok posjeduje dva nacionalna TV programa i tri radioprograma. "Ni jedan drugi javno poznati vlasnik medija nije uspio postići takav stupanj koncentracije vlasništva", zaključio je Stjepan Malović, profesor novinarstva s Fakulteta političkih znanosti, u svojoj analizi vlasništva u hrvatskim medijima provedenoj u sklopu istraživanja utjecaja vlasništva na nezavisnost i pluralizam medija u tranzicijskim državama.

Među 18 zemalja od Baltika do Albanije, Hrvatska je specifična po tome da je čak 15 godina nakon uvođenja tržišne ekonomije golemi broj medija ostavljen u vlasništvu države. Također, specifična je i po još jednoj zanimljivoj činjenici: osim države, jedan od najvećih medijskih moćnika je Katolička crkva. Iskoristivši zakonske mogućnosti, Crkva je osnovala izvještajnu agenciju, tri radiopostaje, pokrenula i održala nekoliko časopisa, uključujući i visokotiražni Glas Koncila, a sve to publici dostavlja kroz najveću distribucijsku mrežu: preko crkve u svakom selu. Tek na trećemu mjestu po koncentraciji vlasništva i utjecaja na građane u Hrvatskoj su privatni vlasnici. No opet, i na tom planu ističe se specifičnost Hrvatske u odnosu na ostale tranzicijske zemlje. "Podaci o vlasništvu u medijima čine najskrovitiju vrstu podataka u Hrvatskoj", ističe Stjepan Malović na početku svoje analize. "Pristup podacima o vlasništvu je nemoguć unatoč zakonskoj obvezi o javnosti podataka."

Malović na početku analize nalazi moguće razloge tolikoj tajnovitosti: bivši vlasnik Nove TV Ivan Ćaleta ustrijeljen je u nogu, pod automobil Nine Pavića postavljena je bomba, bivši medijski tajkun Zdravko Jurak pretučen je pred svojim stanom, baš kao i Denis Kuljiš te Andrej Maksimović, dok je na Miroslava Kutlu pucano dok je sjedio u kafiću.

U bivšim socijalističkim zemljama postoje tri vrste medijskih vlasnika. U prvu grupu ulaze vlasnici velikih poduzeća iz područja izvan medija, na primjer iz trgovine naftom, građevinarstva, nekretnina, bankarstva, čak i trgovine oružjem. Drugoj grupi pripadaju vlasnici medija s određenim političkim vezama, bivšim ili sadašnjim položajem u političkim strankama, vladama ili parlamentima. I konačno, treća grupa obuhvaća jake nakladnike, vlasnike tiskara, distribucijskih ili prodajnih mreža koji nemaju značajnijih interesa u drugim granama industrije, ni očitih političkih funkcija. U Hrvatskoj je među njima Ninoslav Pavić, ali Stjepan Malović dodaje kako činjenica da su najveći vlasnici medija u Hrvatskoj država i Katolička crkva "ne ostavlja nikakve sumnje u političku orijentaciju vodećih medija".

Hrvatska je u pregledu vlasništva nad medijima u tranzicijskim zemljama negdje u "zlatnoj sredini". Dijeli iste vrline i boljke različitih tržišta, boluje od istih zakonodavnih i političkih sindroma. Većina država prošla je težak put donošenja zakonske regulative o medijima. Hrvatska je u proteklih deset godina čak 11 puta mijenjala medijske zakone, ali Bugarska je to činila devet puta, Estonija je neuspješno pokušavala četiri puta usvojiti medijski zakon, Slovenija je sredinom devedesetih dijelila koncesije za elektroničke medije prije usvajanja Zakona o masovnim medijima, dok su strani stručnjaci pokušali u Albaniji uvesti medijske zakone, ali bezuspješno. Pa ipak, Albanija ima vjerojatno najviše radio i TV postaja po glavi stanovnika.

U Češkoj, najrazvijenijoj tranzicijskoj zemlji, do 1993. godine nijedna medijska kuća više nije bila u vlasništvu države i prva je među bivšim socijalističkim državama dodijelila nacionalnu koncesiju privatnoj TV postaji. Dionice su podijeljene urednicima i novinarima, koji su ih poslije prodavali stranim vlasnicima. Tako danas njemački kapital drži 80 posto tiskanih medija u Češkoj. Isto se dogodilo u Litvi, uz male teškoće i u Estoniji, dok je Poljska ipak sačuvala dio vlasništva u rukama svojih poduzeća. Najveći politički utjecaj još uvijek je prisutan u tiskanim medijima, pa su tako i čelni ljudi "News Corporationa" Ruperta Murdocha poručili kako bi se osjećali nelagodno u tiskanim medijima jer "u mnogim zemljama novine imaju bliske političke veze, ali oni inzistiraju na 100-postotnoj neovisnosti".

Stručnjaci koji su sudjelovali u istraživanju jednoglasno zaključuju kako se privatni mediji često ne doživljavaju kao poslovni pothvati, nego jedino kao oruđe za postizanje političke ili ekonomske moći. U jednoj osobi često se utjelovljuje kombinacija medijskog, ekonomskog i političkog kapitala, a medijska tržišta kojima se bavila ova studija definirana su velikom prisutnošću stranih vlasnika i bliskim vezama vlasnika i osoba koje imaju gospodarsku i političku moć.

Tako u Češkoj dvije televizije štite ekonomske interese svojih vlasnika tako da ne izvještavaju o događajima koji ih prikazuju u nepovoljnom svjetlu, u Rumunjskoj su se međunarodne korporacije žalile da su novine od njih tražile da plate kako bi spriječile objavljivanje nepovoljnih članaka o njima, dok je poljska Komora nakladnika novina osudila pritisak oglašivača koji su urednicima prijetili da će prestati oglašavati ako mediji odbiju objavljivati pozitivne tekstove o njihovu radu ili proizvodima.

I dok je utjecaj vlasnika na neovisnost i pluralizam medija u tranzicijskim zemljama doista teško izraziti konkretnim brojkama i ocjenama, nema sumnje da on postoji, i to u svih 18 zemalja u kojima se provodila studija. Razlika je samo u stupnju tog utjecaja, on ovisi o vrsti vlasnika i medija koji mu daje političku i gospodarsku moć, o zakonima i onima koji ih primjenjuju.

Mnoge zemlje unijele su tu praksu unutar granica Europske unije, druge se bore s usvajanjem standarda, ali u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj zemlji mediji su uvijek slastan zalogaj za svaku vlast i za svakog vlasnika.

Hrvatska država vlasnik je dvaju dnevnih listova, Vjesnika i Slobodne Dalmacije. Prema jednom se odnosi majčinski, prema drugome maćehinski. Stjepan Malović podsjeća kako je Vjesnik 2003. godine dobio 33,5 milijuna kuna novčane potpore, što je bio deseti slučaj financijske potpore tom listu od 1990. godine, dok Slobodna Dalmacija istodobno nije primila nikakvu pomoć. Također, Malović je spomenuo neuspješnu privatizaciju Slobodne Dalmacije po Markovićevu zakonu, koju je, za razliku od primjera Novog lista, osujetila država i pretvorila u metaforu tajkunske privatizacije. To je Slobodnu na kraju dovelo do prave agonije, koju pak može riješiti opet nova privatizacija.