Nacionalnim zakonima i međunarodnim ugovorima, uključujući i krovnu Međunarodnu povelju o ljudskim i političkim pravima, davno su regulirana prava na nadoknadu onim optuženicima koji su proveli vrijeme u pritvoru "greškom", odnosno onima koji su pravomoćno oslobođeni od optužbe i pušteni na slobodu. Na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu to, međutim, nije tako. Statut ICTY-ja nigdje ne predviđa bilo kakvu vrstu odštete i kompenzacije onim osobama koje su zatočene i optužene kao ratni zločinci, a potom su, nakon nekoliko godina provedenih u pritvoru u Scheveningenu, proglašeni nevinima i pušteni kućama. Ovaj paradoks i svojevrsnu sramotu u međunarodnom provođenju prava i pravde davno je, u rujnu 2000. godine, pokušao otkloniti tadašnji predsjednik Tribunala Claude Jorda, ali neuspješno.

Uz ICTY, u Haagu postoji i Međunarodni kazneni sud, gdje su sva pravila oko ovog pitanja striktno utvrđena još kod osnivanja suda 1998. godine - Statut tamo najprije u posebnom članku predviđa nadoknadu, u skladu sa zakonom, "svakome tko je bio žrtva nezakonita hapšenja ili zatvaranja". U sljedećem se paragrafu ide još dalje i kaže da Sud u posebnim okolnostima nepravednog i dugotrajnog zatvaranja može sam, bez odobrenja osnivača, odrediti nadoknadu takvoj osobi, na temelju svog internog "Pravilnika o postupku i dokazima", gdje je to pitanje regulirano.

Na haaškom Međunarodnom sudu za ratne zločine toga, međutim, nema. Nije predviđeno ni u Statutu ICTY-ja, niti u sudskom Pravilniku o postupku i dokazima. Što je još apsurdnije, ta činjenica, po svemu što se može doznati, ne "žulja" Ujedinjene narode ni njihovo Vijeće sigurnosti pod čijom kapom Tribunal radi. Jedini koje to ozbiljno brine su - suci Tribunala.

- Suci Tribunala mjesecima izražavaju zabrinutost sudbinom optuženika koji su bili zatvoreni i procesuirani, a potom pravomoćno oslobođeni. Svatko tko je bio pogrešno zatočen i procesuiran treba biti obeštećen zbog lišavanja slobode i pretrpljenih materijalnih gubitaka. Međutim, takva nadoknada nije predviđena našim Statutom ni Pravilnikom. Ovaj se Tribunal, po svojoj definiciji, želi pridržavati međunarodno priznatih normi koje se odnose na prava osumnjičenih i optuženih. Stoga je nepostojanje mjera kojima se reguliraju spomenute nadoknade razlog za ozbiljnu zabrinutost. Ovakvi optuženici mogu podnijeti žalbu protiv Tribunala zbog lišavanja slobode i materijalnih gubitaka. Problem nadoknada potrebno je riješiti što je prije moguće - piše u pismu koje je 19. rujna 2000. godine tadašnji predsjednik Tribunala Claude Jorda uputio glavnom tajniku UN-a Kofiju Annanu, napominjući da UN, koji se temelji na zaštiti ljudskih prava, ima obvezu prema Tribunalu, kao svom tijelu, da regulira odštetu prema pogrešno uhićenim i pritvorenim osobama.

Kada je dobio pismo predsjednika Tribunala, glavni tajnik UN-a Kofi Annan se nakon nekoliko dana, dakle također u rujnu 2000. godine, obratio predsjedniku Vijeća sigurnosti UN-a, tražeći da ovo pitanje bude razmotreno pred Vijećem sigurnosti, koje bi trebalo nadopuniti Statut Tribunala. Tako bi to pitanje bilo riješeno, no Annan je u pismu napomenuo da bi, nakon takve izmjene Statuta, Generalna skupština UN-a trebala odrediti dodatni novčani iznos budžetu Tribunala.

I tada je sve stalo.

Od početka rada Haaškog tribunala do sada su pravomoćno okončani postupci protiv 43 osobe. Od toga je za njih deset utvrđeno da nisu krivi i oni su oslobođeni od optužbe i pušteni iz pritvora. Najdulje od svih su u pritvoru u Scheveningenu, prije nego što ih je Sud oslobodio od optužbi, prosjedila braća Zoran i Mirjan Kupreškić iz BiH - nešto više od četiri godine. Oni su se dobrovoljno predali Tribunalu početkom listopada 1997. godine, a pravomoćno su oslobođeni i pušteni na slobodu u listopadu 2001. godine. Optužnica ih je teretila za zločine u Lašvanskoj dolini, kao i njihova rođaka Vlatka Kupreškića, koji je oslobođen od optužbe i pušten nakon tri godine i deset mjeseci pritvora. Ostali optuženici u pritvoru su, prije oslobađanja od optužbe, proveli različite periode - od dva mjeseca (Agim Murtezi, optužen za zločine na Kosovu), do gotovo tri godine (Zejnil Delalić, optužen za zločine u logoru Čelebići u BiH).

Jesu li novčana sredstva jedini razlog zbog kojeg Vijeće sigurnosti, koje je osnovalo sud u Haagu, ni do danas nije iniciralo nužne dopune Statuta Tribunala? Suci Haaškog suda i dalje upozoravaju na ovu nezakonitost, no skloni su vjerovati da novac u tome igra ključnu ulogu, iako iznosi za spomenutu naknadu mogu izgledati kao kap u moru u odnosu na godišnju potrošnju Tribunala od preko stotinu milijuna dolara. No, UN svome Tribunalu sve više zatvara "slavinu": malo je poznato da je Tajništvo Tribunala u svibnju ove godine donijelo odluku o privremenoj zabrani zapošljavanja novih ljudi.

- Naš je rad u opasnosti. Pozivam Vijeće da razmotri ovu situaciju. Međunarodna zajednica ne može očekivati da Tribunal, s jedne strane, završi svoj rad na učinkovit način, dok s druge strane zadržava sredstva koja su potrebna za funkcioniranje tog suda. Nemogućnost da se zaposli kvalificirano osoblje ili da se zamijeni osoblje koje odlazi, svakako je ozbiljna prijetnja sposobnosti Suda da nastavi sa svojim svakodnevnim poslom - rekao je nedavno predsjednik Haaškog suda Theodor Meron pred Vijećem sigurnosti UN-a, dodajući da je "pitanje vremena kada će doći do ozbiljnog zastoja u radu Tribunala, ako zaostaci u plaćanju i zabrana zapošljavanja potraju".