Nastavi li dosad zacrtanim tempom, Vlada reformiranog HDZ-a po završetku svog mandata mogla bi u javnosti ostati zapamćena uglavnom po aferama. Prema onom što su pokazali u prvih sedam mjeseci vladavine, umjesto reformskih projekata uoči željnog ulaska u Europsku uniju, sposobniji su proizvoditi slučajeve. Krenuli su s prodajom hotelskog poduzeća »Sunčani Hvar«, da bi na projektu gradnje autoceste pokazali svu svoju sposobnost prilagodbe regulama poslovanja u modernim demokratskim zemljama. Postupak privatizacije poljoprivrednog kombinata »Belje« tek je bio premosnica između dvije posve političke afere.

Nitko se nije doimao sretnijim od članova moderne, europski orijentirane Vlade u trenutku kada je Hrvatska dobila status kandidata za EU. Taj veliki uspjeh sadašnjih stanovnika Banskih dvora mogao ih je nešto i naučiti. Prije svega, barem da pokušaju vraćanje svojih starih političkih i inih dugova, ako ne eliminirati, onda makar svesti u okvire uljuđenog poslovanja. Iz primjera zemalja našeg šireg okruženja mogli su naučiti na koji način EU tretira monopol.

Dodjela posla na nastavku gradnje autoceste prema jugu američkoj tvrtki Bechtel, klasičan je primjer monopola kojeg promovira država. Ona je istovremeno i klasičan primjer uzroka koji bi Hrvatskoj mogao smanjiti priljev sredstava iz razvojnih fondova EU-a. Baš kao što se, primjerice, zbilo u Rumunjskoj.

No, članovi Vlade građane gledaju u oči i pričaju svoju priču. Neki, doduše, zaborave skinuti sunčane naočale, valjda od srama da se ne vidi kuda im leti iskreni pogled. Reformirana je stranka zaboravila da je onaj stari HDZ kojeg se odriču, ali čije regule poslovanja u slučaju Bechtela poštuju, i potpisao ugovor sa tom tvrtkom. Kao da je 1998. godina iz nekog drugog vremena, vremena u kojem nije bilo novina i novinskih arhiva koji bi mogli posvjedočiti o raspravama u javnosti zbog poslova sklopljenih s Bechtelom, ali i Enronom. Zaboravilo se se tko je sve tada figurirao kao lobist američkih tvrki.

Zaboravile su se i godine koje su uslijedile, pa i želja bivše Vlade da od HDZ-a naslijeđene ugovore raskine. U slučaju Enrona to im je pošlo za rukom. Odlazak Bechtela – a i to je zaboravljeno – praktički je zaustavila tadašnja tajnica State Departmenta za posjeta Hrvatskoj nakon predsjedničkih izbora. Pa je umjesto raskida ugovora, postignutog direktnom pogodbom, vrlo brzo uslijedilo njegovo »popravljanje«. Današnja Vlada pokušaj izravnog dogovora s izvođačem radova na autocesti pravda upravo obvezama koje proizlaze iz tog ugovora, odnosno aneksa ugovoru. Pritom, doduše, ne znaju razliku između »može« i »mora«.

Nitko Bectelu ne odriče pravo da gradi u Hrvatskoj, ali posao gradnje mora zaslužiti. Ne političkim dogovorom, već poslovnim planom koji će odaslati na javni natječaj. Ali ne natječaj koji će se rapisati po uzoru na onaj za prodaju »Sunčanog Hvara«. Iz te je priče reformirani HDZ trebao izvući pouku, a u slučaju političkog prepucavanja oko gradnje autoceste mogao bi misliti i na posljedice. One su se na burzi rada, suprotno svim sezonskim trendovima, u lipnju već osjetile rastom nezaposlenosti u građevinarstvu.