»Reagirala sam na nedemokratski paragraf u dosadašnjem Kaznenom zakonu, prema kojem je za klevetu novinar mogao završiti i u zatvoru. Ta je norma izbrisana u novom zakonu. Da bi se shvatio doseg te nove norme, morala sam tako reagirati«, objasnila je ministrica za i nakon konferencije za novinare u ponedjeljak, u vrijeme kad je Juriću već izdano rješenje da ne mora iza rešetaka.

Druga polovica zainteresirane publike oštro je osudila potez ministrice Škare Ožbolt. Razlog? Ministrica je kao službena osoba intervenirala u izvršenje sudske presude. Plaćajući privatnim novcem kunsku kaznu ona je liniju između privatnog stava i službene dužnosti relativizirala do granice uličnog dobacivanja »pa imam i ja dva računa za grijanje, hoćete li i meni to platiti«. A tu je porugu ministrica čula odmah nakon konferencije od prisutnih novinara.

Koje nepravilnosti? Prva, da je preneseni tekst iz Imperijala dobio kaznenu dimenziju, a original je prošao bez toga. Činjenica da je Novi brodski list lokalno izdanje s čitateljskom publikom koja je više zaboljela županijskog suca Mirka Svirčevića i županijskog tužitelja Stjepana Haramusteka, kao tužitelje. Tko »šiša« čitatelje u Zagrebu, kaznit ćemo publiku u Brodu i onoga tko joj je podastro inkriminirani članak. Pravno, tužitelji mogu učiniti što hoće, ali suci ne mogu.

Tko je oklevetao, ako jest, Svirčevića i Haramusteka? Imperijal! Šireći publiku skromnoga tabloida iz metropole i na lokalne čitatelje, Jurić i njegov Novi brodski list počinili su grijeh koji ne poznaje Zakon o javnom informiranju, »novinarski zakon« koji je, uz kaznene paragrafe, također trebalo primijeniti. Je li to učinio požeški sud? Nije. Zašto? Zato što nije primijenio zakon na propisan način. I to je skandal, sramota koja se u tzv. novinarskim slučajevima redovito događa. A događa se tako kao da toga zakona uopće nema.

Je li na tu činjenicu reagiralo Hrvatsko novinarsko društvo? Nije. Jesu li na tu činjenicu reagirali Jurićevi kolege iz brodskih medija? Nisu. Oko Jurića, koliko se mogu rekonstruirati minuli događaji, svi su iz branše samo paradirali. Uključivo i pitanje plaćanja njegove novčane kazne. Nitko, ali baš nitko od novinarskog članstva ne bi zamjerio predsjedniku Hrvatskoga novinarskog društva Dragutinu Lučiću da je iz blagajne HND-a platio Jurićevu kaznu. Bilo bi to logično i oslobođeno svih konotacija koje se javljaju nakon ministričina privatna poteza.

A taj potez bio je skupo plaćena promocija novog kaznenopravnog rješenja koje, usput, uopće ne isključuje i buduće zatvorske kazne, bilo izravne novčane, bilo konverzijske, kao zamjena za novac. Bila je to i pravna manifestacija ministrice nakon što joj je promaklo da intervenira (što ionako ne smije) u tijek postupka kad je postalo očitim da će prenositelj vijesti biti kažnjen umjesto izvornoga autora spornoga teksta.

A baš to je omogućilo da se cijeli proces zaplete pred sucima koji uopće ne znaju što u Zakonu o javnom informiranju piše. A taj zakon je za sudovanje, pa i kazneno-pravno, ključ za sve novinarske sporove. Kako je ta reakcija izostala, izostala je i profesionalna reakcija kompletnog sudstva. I ministrica je mogla u nedjelju samo najaviti, a u ponedjeljak poentirati na jedini način koji opravdava tezu »da bi je bilo sram da bude ministricom u zemlji u kojoj zatvaraju novinare«.

Pošteno je reći: ministrica je na sebe preuzela prevelik rizik. Rizik da joj dobacuju »plati i moj račun«, do rizika da se u svakom novom slučaju baš od nje očekuje ista reakcija. Ako se Miroslav Jurić bude držao načela, trebao bi nakon svega (za požeški sud on je kriv 12.600 kuna), zatražiti zaštitu na Ustavnom sudu. Tamo bi njegov zahtjev jednostavno morao proći, uz pomoć Zakona o javnom informiranju. Pa ako prođe, da ministrici vrati 12.600 kuna dosuđenih na neustavan i prije svega nezakonit način.