Vjesnik: 22. 07. 2004.
Haag težinu odnosa s Beogradom prebacio sa Šešelja na Hadžića
Tužiteljstvo je ispustilo Hadžića s popisa svjedoka optužbe protiv Vožda, stoga je njegov bijeg onemogućio Carli del Ponte da prikrije taj propust / Miloševićev slučaj je ključni događaj Haaga od danas pa do razlaza i posumnja li stručna javnost u opravdanost konačne
presude, Haaški bi se sud mogao pojaviti kao mrlja na međunarodnoj kaznenopravnoj povjesniciZAGREB – Slobodan Milošević sjedi u Sheveningenu i maltertira javnost svojim odbijanjem odvjetničkoga zastupanja, boleštinama koje su ga spopale i nepravnim potezima koje vuče pred sudskim vijećem.
Proces protiv Miloševića, prema službenim podacima »guta« 150 milijuna dolara na godinu, a proračun Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iznosi 250 milijuna dolara.
Nema sumnje da je bivši srbijanski vožd najveća lovina haaškoga tribunala. Ostale su ribe Sudu nedostupne. Prema tome, što s Miloševićem u mreži haaškoga sudišta?
Pravni stručnjaci su iz dijela glavne rasprave na kojoj je tužiteljstvo iznosilo dokaze o krivnji uočili: slabost je Bosna, Hrvatska je pola-pola, najslabije je Kosovo. Ono »pola« za Hrvatsku tiče se dokaza za genocid.
Tko je silno teretio Miloševića? Biljana Plavšić, bliska suradnica i politička osoba par excellence u odnosu prema Karadžiću i Mladiću. Milan Babić, kninski zubar i gubernator prema Miloševićevom nalogu formirane »krajine« u Hrvatskoj.
I onda, došlo je tužiteljstvo do Gorana Hadžića – čovjeka koji je trebao govoriti na suđenju u Beogradu optuženima za sramotu i zločin na Ovčari i koji bi imao štogod reći i o bosanskim ratni
m okolnostima.Ali Goran Hadžić je – pobjegao.
Kako? Kamo? Neki dan objavljene pojedinosti o njegovu bijegu stravično podsjećaju na okolnosti još jednoga bijega, u Hrvatskoj, na bijeg optuženoga Ante Gotovine.
I kao što danas teško optužuje srbijanske vlasti da su mu to omogućile, Carla del Ponte i dalje u džepu ima dvije, tri godine optuživanja hrvatskih vlasti da su postupile prema istom obrascu. A Hadžić treba tribunalu da bi tužiteljstvo »zatvorilo« slučaj Milošević, bez obzira na to što on u svojoj ob
rani iznosio.Jer kombinacija zdravstvenog stanja i pravnoga laicizma mogla bi dovesti strategiju Tribunala, u Miloševićevu slučaju u bezizlaznu situaciju.
Hadžić je u tom kontekstu, kažu Vjesniku haaški izvori, da nije pobjegao, trebao poslužiti za paralelu Miloševićevoj obrani.
Kad ga je već tužiteljstvo ispustilo s popisa vlastitih svjedoka optužbe protiv Vožda, Hadžićev bijeg je onemogućio Carlu del Ponte da prikrije taj propust.
Miloševićev slučaj je ključni događaj Haaškoga suda. Raspadne li se taj slučaj, posumnja li stručna javnost u opravdanost (pravnu, ne političku i povijesnu koja je svoje osude već donijela) konačne presude, Haaški bi se sud mogao pojaviti kao mrlja na međunarodnoj kaznenopravnoj povjesnici. I što je grubo, ali točno, kao nazna
ka rada Stalnoga kaznenog suda u Haagu, osnovanog Rimskim statutom, koji još zapravo i nije profunkcionirao.Nervoza iz slučaja Milošević postupno se širi i na ostale slučajeve u Haagu, bez obzira na fazu postupka u kojem su ti spisi, te na pritvorenike koji tamnuju u sheveningenskom pritvoru. Hrvatska to osjeća u slučaju Gotovina, u prolongiranom odlučivanju o Markaču i Čermaku i njihovim zahtjevima za puštanjem iz pritvora do početka suđenja.
Zanimljivo, upozoravaju haaški izvori, u Sheveningenu je i Vojislav Šešelj. Samoprozvani četnički vojvoda za vrijeme agresije na Hrvatsku stupio je prema zapadu samo korak preko Dunava. Ali zna, sasvim sigurno zna što se događalo između Babića i Hadžića te Miloševića. Jer Šešelj je znao što radi Arkan u Hrvatskoj, što znače toliki drugi s nalogom poslani emisari na teritoriju druge države, pa makar ona, Hrvatska, u to vrijeme još bila sastavnicom federacije koja se rušila.
Zašto je Haag težinu odnosa s Beogradom prebacio sa Šešelja na Hadžića? Šešelj je bio bliži beogradskim vlastima, kao sudionik u toj vlasti, za razliku od Hadžića koji je igrao svoje »hrvatske« uloge. Stručnjaci u Haagu tvrde Vjesniku da su obojica, na neki način Tribunalovi džokeri. Jedan kao beogradski silnik s glasačkim zaleđem u Zemunu i rubnim beogradskim općinama, drugi, kao predstavnik tzv. hrvatskih Srba u ratnim okolnostima. U odmjeravanju njihovih važnosti za suđenje Miloševiću, Hadžić je, kažu, važniji. Jer Šešelj je bio i ostao proizvodom srbijanskih političkih okolnosti, a Hadžića je promovirala srbijanska politika u Hrvatskoj.
A samo takav svjedok može odigrati na tužiteljsku kartu da je Milošević zapovjedio genocid.
Rasplet toga slučaja naznačit će i rasplet svih ostalih haaških suđenja. Haag želi i Srbima i Hrvatima jasno poručiti kolika je cijena za to što su nacionalni vođe, odveli svoje narode u ponor zločina i nezapamćenoga krvoprolića.
Vlado Rajić