Skandal koji je nenadano izbio u javnosti oko ugovora s američkom kompanijom »Bechtel« dobar je primjer koji pokazuje kako se u politici mogu donositi pogrešne i štetne odluke. »Slučaj Bechtel« može se razumjeti, ali se ne može opravdati. Ako stavimo u drugi plan pretpostavku iznesenu u javnosti da će osim ekstraprofita »Bechtela« još netko u Vladi zaraditi dobru proviziju, onda nam preostaje politički racionalnije objašnjenje: Vlada je učinila jednu koncesiju Amerikancima da bi se iskupila za druga dva propusta u očima trenutačne američke vlade. Ti propusti su, sa stajališta američke administracije, odbijanje hrvatske vlade da potpiše sporazum o neizručivanju američkih građana Međunarodnom kaznenom sudu; drugi je »propust« odluka da se hrvatske vojno-redarstvene snage ne šalju u Irak kao dio okupacijskih snaga predvođenih SAD-om. Po toj logici koja nije nipošto bez osnovice, hrvatska Vlada je pokušala kupiti izgubljeno američko povjerenje direktnim sklapanjem ugovora s »Bechtelom«, koji se ovdje vidi kao dio američkog »vojno-industrijskog kompleksa« (kako ga je nazvao, svojevremeno, američki predsjednik Eisenhower). Presedan za to postoji, i u svijetu i u dosadašnjim odnosima hrvatskih vlasti s »Bechtelom«, od 1998. godine. »Bechtel« dobija unosne ugovore uglavnom bez natječaja. No ako to vrijedi u Iraku, i u SAD-u pod Bushovom vlašću, ova se praksa kosi ne samo s europskim »boljim običajima«, kako bi rekao Krleža, već i s propozicijama Svjetske banke. Iako domaći kritičari međunarodnih financijskih institucija vole prikazivati i Svjetsku banku i MMF kao oruđa američke politike, i jedna i druga organizacija protive se sklapanju ugovora o javnim nabavama i poslovima neposrednom pogodbom. EU je samo preuzeo pravila ponašanja koja vladaju u svijetu i nastoji ih primijeniti na svom tlu.

Tako su došli u koliziju između svjetskog monetarnog sustava i EU na jednoj strani, i SAD-a na drugoj strani, koja kao globalna sila i ovdje postupa unilateralno. Vlada je tako prekršila odredbe VI. glave Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU, koja govori o provedbi prava i pravila tržišnog natjecanja. Članak 70 direktno obvezuje Hrvatsku da ne sklapa sporazume koji narušavaju pravila tržišnog natjecanja davanjem prednosti nekim poduzetnicima, kršenjem kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u EU, i to posebice članaka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije EU. Dapače, Hrvatska se obvezala da osnuje »neovisno« tijelo kojemu će povjeriti ovlasti za primjenu ovog članka Sporazuma. A ako Hrvatska sama ne reagira na kršenje odredaba iz Sporazuma kojeg je potpisala s EU, aktivirat će se zajedničko Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje – u ovom slučaju na inicijativu EU, koje će ispitati slučaj i predložiti mjere i hrvatskoj vladi i Europskoj komisiji. Zato nije ni čudno da je Europska komisija hitno reagirala i pokrenula »fact finding« operaciju, što znači prikupljanje osnovnih informacija na terenu. Epilog je dobro poznat onima koji znaju regulativu EU: Hrvatska može očekivati »ozbiljno upozorenje« na formalnoj razini, a na neformalnoj razini »šumove u vezama« i usporavanje procesa pridruživanja. Epilog će biti porazan po Vladu, ali i po cijelu zemlju. Implikacije će se vrlo brzo osjetiti.

Osnovno pitanje koje se postavlja svakom politologu je sljedeće: zar Vlada ne zna što je potpisala? Ili, zar Vlada misli da se mogu tako lako izigrati obveze prema EU? Najvjerojatnije je opet riječ o administrativnom šlamperaju: činovnici i pravnici koji bi morali štititi Vladu, kao psi čuvari, da ne srlja u takve voluntarističke pothvate, opet su zakazali. Kao i slučaju »Sunčanog Hvara«, prevladavala je politička samovolja nad principima pravne države. Hrvatsku obvezuju, između ostaloga, i Rezolucija Europskog parlamenta o suzbijanju korupcije u Europi iz 1995. i dokument nazvan »Dvadeset preporuka ministara Vijeća Europe protiv korupcije« iz 1997., u kojima se izričito kaže da je sklapanje poslovnih ugovora direktnom pogodbom nespojiva praksa i spada u klasične primjere korupcije. Ako Vlada to ne zna, morala bi se u prvom redu informirati, a o takvoj praksi i propisima u svijetu valjalo bi informirati i cijelu hrvatsku javnu upravu. I Vlada i nevladine organizacije morale bi hitno formulirati program antikorupcijske edukacije, a politička korupcija bi kao poseban kolegij morala hitno ući u studijske programe politologije, prava, ekonomije i sociologije. Kandidatura za članstvo u EU obvezuje i našu Vladu da primjenjuje europske kriterije u borbi protiv korupcije, i da o tome obavijesti javnost i sebe samu.