Na Haaškom tribunalu vode se postupci protiv 17 Hrvata, od Tihomira Blaškića iz 1996. godine, pa do Mirka Norca, koji se pred sudskim vijećem pojavio početkom srpnja ove godine. Pitanje koje se od početka podizanja optužnica protiv Hrvata postavlja u hrvatskim medijima jest tko plaća enormne troškove njihove obrane. Informacije o tome su bile različite, no iz službenih izvora na Tribunalu, dokumentom koji potpisuje predsjednik Udruženja branitelja ICTY-ja Joeri Maas i koji je dostavljen na uvid "Slobodnoj Dalmaciji", evidentno je da Tribunal u cijelosti podmiruje troškove odvjetnika svega trojici hrvatskih optuženika. To su Paško Ljubičić, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela. Njihovi odvjetnici za sve svoje troškove novac dobivaju iz kase Haaškog suda. Inače, od 17 optuženih Hrvata, ni jednome još nije izrečena pravomoćna presuda.

Paška Ljubičića, koji je u Haagu od studenog 2001. godine i kojemu još nije počelo suđenje, nego je postupak u predraspravnoj fazi, brani odvjetnik Tomislav Jonjić. Mladena Naletilića, kojemu je lani u ožujku presuđeno 20 godina zatvora, branili su Krešimir Krsnik i Christopher Meek, a sada ga, u žalbenoj fazi, brane Christopher Meek i Matthew Hennessy. Vinka Martinovića, koji je lani osuđen na 18 godina zatvora, branili su Želimir Par i Branko Šerić, a sada ga u žalbenom postupku brani samo Želimir Par.

Zašto je Tribunal preuzeo plaćanje kompletnih odvjetničkih troškova samo trojici hrvatskih optuženika? Zato što su ovi optuženici to tražili, a uvidom u njihovu imovinu utvrđeno je da su oni, kako službeno stoji u objašnjenju, "potpuno siromašni". Naime, onaj optuženik koji od Tribunala zatraži da mu se dodijeli branitelj za kojeg će Sud plaćati sve troškove, prolazi proceduru utvrđivanja imovnog stanja. Ako se u tom postupku utvrdi da optuženik nema dovoljno novca da plaća odvjetnika, te troškove preuzima Sud. Tako je za Ljubičića, Naletilića i Martinovića Haaški sud napisao da su potpuno siromašni ("fully indigent") i plaća im obranu. Važno je napomenuti da "odvjetnik po službenoj dužnosti" na Tribunalu ne znači isto što i u Hrvatskoj - takva odvjetnika ne bira Tribunal, već optuženik, no Tribunal ga plaća.

Za razliku od Kordića, za kojeg je utvrđeno da je "imućan", puno je zanimljivija činjenica da ni Tihomir Blaškić, ni Ivan Čermak, ni Mladen Markač, ni Mirko Norac, te niti jedan od šestorice Hrvata koji su se Tribunalu predali u travnju ove godine (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, Pušić), nisu uopće zatražili da im branitelje plaća Haaški sud. Naravno, postavlja se pitanje da li obranu oni sami plaćaju ili ih financira hrvatska Vlada (ili, pak, vlada BiH), jer se radi o golemim troškovima.

Ako ih, pak, financira Vlada, potpuno je nejasno zašto oni najprije nisu tražili od Tribunala da im pokrije troškove branitelja, jer oni na to traženje imaju potpuno pravo. No, ovih se deset optuženika uopće nije obratilo Sudu da im pokrije troškove branitelja (za što Tribunal ima poseban budžet).

Mario Čerkez, osuđen 2001. godine na 15 godina zatvora, prošao je proceduru utvrđivanja imovinskog stanja i Tribunal je utvrdio da je on "djelomično u potrebi", što znači da Sud njegovim braniteljima plaća dio troškova. Čerkezovi odvjetnici su Goran Mikuličić i Božidar Kovačević. Posljednja dvojica, Ivica Rajić i Rahim Ademi zatražili su od Tribunala da im plati odvjetnike. Oni trenutačno prolaze proceduru utvrđivanja imovinskog stanja. Za obojicu je navedeno da se očekuje potvrda o njihovu imetku, nakon čega će uslijediti odluka o eventualnom plaćanju branitelja. Kako je poznato, Rajić je angažirao Željka Olujića i Doris Koštu, a Ademijev branitelj je Čedo Prodanović.

Dakle, od 17 hrvatskih optuženika, njih deset nije uopće ni tražilo da im branitelja plaća Tribunal, što je inače uobičajena procedura. U pravilima Tribunala decidirano je navedeno da "optuženi koji nemaju novca da sami plate naknadu branitelju, imaju pravo da im se dodijeli branitelj kojega plaća Međunarodni sud". Ovo pravo desetorica od 17 optuženih Hrvata nisu ni pokušala ostvariti. Teško je pretpostaviti da su oni tolike iznose voljni plaćati iz svoga džepa. Ostaje onda nejasno zbog čega Vlada ne koristi mogućnost koju osigurava Tribunal, već godinama troši novac na odvjetnike koje bi iz namjenskog budžeta mogao plaćati Sud. "Čiji" su onda oni Hrvati koji su se obratili Sudu da im plati branitelje?

Branitelji na Međunarodnom sudu u Haagu po satu su plaćeni između 80 i 110 dolara (zavisi od dužine profesionalnog iskustva branitelja). To je fiksna bruto satnica, no izdaci za njih tu tek počinju: treba platiti troškove za pribavljanje dokaza obrane i utvrđivanja činjenica, troškove angažmana savjetnika i vještaka, te posebno troškove za prijevoz i smještaj svjedoka. Odvjetnicima se plaćaju putni troškovi, sve putne takse i popratni troškovi puta.