U novinarstvu se za ljetno razdoblje obično upotrebljava naziv »sezona kiselih krastavaca«, fraza što označava uobičajen nedostatak pravih vijesti kojima se pune novinski stupci. Za hrvatsku politiku, posebice onu vanjsku, teza o sezoni kiselih krastavaca samo je djelomično točna. Hrvatska se već nekoliko ljeta unatrag suočava s ostacima neugodne prošlosti u vanjskoj politici. Kada živa na barometru prijeđe trideset, ljetno vrijeme uglavnom ostane rezervirano za probleme s granicama ili, pak, međudržavne nervoze o, primjerice, pojasima na Jadranu. Ovo ljeto nije iznimka.

Iako dosad nije izbio neki skandal širih razmjera s izravnim posljedicama za vanjskopolitičko pozicioniranje države (posebice u odnosu na integracijski proces u EU i NATO-u), priča o britanskom veleposlaniku Sir Johnu Ramsdenu i Gotovininoj slici u uredu zadarske gradonačelnice Ane Lovrin, može se također svrstati pod ljetni podsjetnik na ostatke neke bivše Hrvatske. Bivši šef diplomacije Tonino Picula pak dio je prošloga ljeta proveo pregovarajući s ribarima u Piranskom zaljevu i tako hodao po dasci koju mu je uporno sapunao vlastiti koalicijski partner.

Sanaderova vlada je godinu započela zahtjevnom operacijom vraćanja izgubljene međunarodne vjerodostojnosti i istinskim ispunjavanjem političkih kriterija. Sanaderu je dosad išlo dobro, Hrvatska je na temelju vrlo konkretnih poteza stekla prestižni kandidatski status u Europskoj uniji. No, Sanaderova stranačka kolegica, zadarska gradonačelnica ga je podsjetila kako posao promjene mindseta, zadaće koja se Sanaderu bez sumnje nametnula kao najvažniji dio mandata, nije ni izdaleka gotov. U suprotnome, Ana Lovrin ne bi tako netalentirano ponavljala da Gotovinina slika na zidu ne krši ni jedan hrvatski zakon.

Hrvatska se vlada nakon incidenta ogradila priopćenjem, no ta je ograda bila blijeda i neuvjerljiva. Na gotovo istom tragu bio je i predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks. Potez zadarske gradonačelnice nazvao je nespretnošću, a Gotovininu sliku na zidu opravdao manjinskom vlašću unutar vladajuće koalicije u Zadru. Takvo neuvjerljivo objašnjenje (HDZ je uspio disciplinirati vlastito članstvu u nizu osjetljivih pitanja) sasvim sigurno neće pomoći onome što sam Šeks sasvim ispravno naglašava kao prioritet - »uklanjanje svega što narušava sliku Hrvatske, što smo šest mjeseci mukotrpno gradili«.

Još nisam siguran bi li bilo bolje da je ostvaren plan prema kojem je posjet hrvatskoga premijera zadarskom zaleđu, zbog pitanja povratka izbjeglica, trebao biti iskorišten da se Sanader dovede i u Zadar te natjera da se izjasni o Gotovininoj slici u zgradi lokalne vlasti i o posterima u samom gradu.

Prijeko potrebnom trendu lišavanja naslijeđa neke bivše Hrvatske pridonijela je i svečanost otvaranje obnovljenog Starog mosta u Mostaru. Most su, poznato je, srušili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane pod političkom palicom pokojnog Mate Bobana, a stvarnim zapovjedništvom Tuđmanova najbližeg suradnika, pokojnog ministra obrane Gojka Šuška. Rušenje tog mosta zajedno sa zločinom u Ahmićima, organiziranjem logora za Bošnjake i vođenjem politike prema načelu »zamjene teritorija« imalo je teške posljedice na međunarodni položaj Hrvatske i položaj Hrvata u samoj BiH. Takvi potezi natjerali su tadašnjeg njemačkog kancelara i ministra vanjskih poslova Helmuta Kohla i Hansa Dietricha Genschera da se, zbog podrške Hrvatskoj, u međunarodnim okvirima moraju crvenjeti, a Hrvatska je bila označena ravnopravno s Miloševićevom Srbijom i označena kao ubojica Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga je sudjelovanje hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ive Sanadera na svečanosti otvaranja obnovljenog mosta bilo neobično važno.