Vjesnik: 28. 07. 2004.
Oslobađajuća bi presuda bila iznenađujuća
Skup novih dokaza nakon 2000. godine ozbiljno uzdrmao optužnicu i prisilio Sud da u mnogim procesnim radnjama stane na stranu obrane/ Iz krugova bliskih Blaškiću doznaje se kako očekuje da će mu Sud presuditi kao vojniku, a ne i kao čovjeku, ocu obitelji/ Ako kazna bude do deset godina zatvora, s obzirom na duljinu pritvora, Blaškić zapravo može očekivati slobodu vrl
o skoroZAGREB – Na dan kad se navrši osam godina i 90 dana pritvora, Tihomir Blaškić, general HVO-a, doznat će konačnu haašku odluku. Toga 29. srpnja sudsko će mu vijeće izreći konačnu presudu u postupku koji se protiv njega vodi od 1. travnja 1996. godine. Tada je, nakon predaje, sa splitskoga aerodroma pošao u neizvjesnost kakva očekuje svakoga haaškoga optuženika. I doživio da u prvom stupnju dobije dosad najveću dosuđenu kaznu od 45 godina zatvora.
Blaškić je, prema izvorima dostupnima optuženiku, u dvojakom raspoloženju dočekao vijest da će sudska odluka biti izrečena 29. srpnja. Najprije je slijedilo olakšanje, jer žalbeni postupak traje predugo, a od 2000. godine pojavio se tračak nade da bi se stvari za njega mogle pokrenuti u pozitivnom smislu. Nai
me, promjenom su vlasti njemu i njegovim braniteljima postali dostupnima dokumenti koji pokazuju drukčiju ulogu zapovjednika HVO-a od one kakva je prikazana Sudu.Žalbeni postupak je uznemirio i tužiteljstvo i Sud. Pokazalo se da Blaškić nije osoba koja je počinila toliko teška zlodjela da bi zaslužio 45 godina zatvora. Pokazalo se, nadalje, da je Blaškić svojevrsna žrtva negdašnjeg rukovodstva i Republike Hrvatske i pravog zapovjedništva Herceg-Bosne. Posebno zato što su u međuvremenu počela suđenja Kordić
u i Čerkezu za navodni zločin na istom mjestu – u Ahmićima.Dugotrajnost haaškoga postupka opravdava se činjenicom da je Sud zapravo vodio tri paralelna procesa za istu inkriminaciju, a da nije ustanovljeno u kakvim su zapovjednim odnosima u tomu sudjelovali optuženi Kordić, odnosno prije njega Čerkez.
U međuvremenu je Blaškić obolio, neko je vrijeme bilo neizvjesno hoće li uopće moći biti na sudskim raspravama u odvojenu predmetu. U međuvremenu, također, pokazalo se da je skup novih dokaza nakon 2000. godine ozbiljno uzdrmao optužnicu i prisilio Sud da u mnogim procesnim radnjama stane na stranu obrane.
Nedavno, nakon što je objavljen podatak o odluci Tribunala 29. srpnja s konačnom presudom, Blaškić je reagirao generalski: »Bio sam u to vrijeme zapovjednikom i ne očekujem oslobađajuću presudu. Ali očekujem sudsku odluku koja me "kažnjava" samo kao zapovjednika, ali ne i kao osobu koja je naredila zločine«.
Iz krugova bliskih Blaškiću, iz kojih je dobivena i citirana izjava doznaje se kako Blaškić očekuje da će sud presuditi njemu kao vojniku, ali ne i njemu kao čovjeku, ocu obitelji.
Takav stav eliminira i optimizam obrane koji je dugo vremena podgrijavao uvjerenje da su dokazi prikupljeni nakon 2000. godine dovoljni da se Tihomiru Blaškiću po okončanju drugostupanjskog suđenja izrekne oslobađajuća presuda.
»To bi bilo dobro, ali iznenađujuće«, kaže Vjesniku Anto Nobilo, Blaškićev branitelj.
Sada se, međutim, postavlja i pravno pitanje kako će njegovih osam godina i 90 dana u Sheveningenu biti uračunati u kaznu zatvora koju će dosuditi sudsko vijeće. Ako kazna bude do deset godina zatvora, s obzirom na duljinu pritvora Blaškić zapravo može očekivati slobodu vrlo skoro. Ako kazna bude petnaest i više godina zatvora (ali ne više od dvadeset) Blaškić, prema ugovo
rima potpisanima s Tribunalom, potpada pod zatvorski režim deset europskih država. Nijedna od njih ne može, u skladu sa zahtjevom za izvanredno skraćenje kazne, uvjetni otpust ili pomilovanje postupiti prema nacionalnom pravu bez nadzora i odobrenja Suda.Isto načelo vrijedi i za eventualno dosuđenu kaznu dulju od 20 godina zatvora. Odluka o upućivanju u neki od deset europskih zatvora na izdržavanje kazne, za Blaškića znači da će nakon 29. srpnja još neko vrijeme boraviti u Sheveningenu. Jer ta odluka o m
jestu izdržavanja kazne nije dijelom presude. Odluku o tome donosi tajništvo Suda, ali ni za njega nema obvezujućeg roka.Vlado Rajić
Zatvorska pravila igre
Dosudi li Sud 29. srpnja Tihomiru Blaškiću kaznu dulju od deset godina zatvora, on bi na izdržavanje mogao krenuti put Norveške, Švedske, Finske, Španjolske, Italije, Austrije, Francuske, Danske, Njemačke ili Velike Britanije. To su zemlje koje imaju s haaškim tribunalom potpisan sporazum o prihvatu osuđenika na zatvorsko izdržavanje kazne. Blaškić bi
u svim pravima potpadao pod nacionalno pravo tih zemalja.Članak 28. statuta Tribunala propisuje uvjete pomilovanja i ublažavanja kazne prema pravilima zemlje u kojoj se služi kazna, o čemu ta država obavještava Sud u Haagu. Predsjednik Suda, u dogovoru sa sucima, vodeći se općim pravilima pravde, odlučuje o zahtjevu za pomilovanje i ublažavanje kazne.
To pravilo kaže da se obrana može sa zahtjevom za pomilovanje i uvjetnim otpustom obratiti suverenu te države (kralju, predsjedniku vlade ili predsjedniku države).
Nadalje, to pravilo podrazumijeva i poštivanje nacionalnog prava koje negdje kaže da se akt milosti može izreći nakon dvije trećine, negdje pola, izdržane kazne. Nordijske države pak imaju pravilo pokusnog otpusta.
Optuženik tada odlazi na slobodu, ali u graničnim okvirima tih država, bez prava na povratak doma.
Blaškića cijelo to vrijeme prati status haaškoga optuženika, pa to znači da ne može ni u najsitnijem detalju biti podložan nekoj normi ili povlastici koju, istodobno neće odobriti i Sud.