Stoga su u gotovo svim tvrtkama u državnom vlasništvu, pogotovo onim financijski moćnim, provedene smjene menadžmenta koji je od 2000. njima upravljao. Ina je, iako prva perla, došla posljednja na red, što rječito govori da su politička dogovaranja i pogađanja dugo trajala. Zašto je pak Dragičević, unatoč tome što je njegova stranka prešla u oporbu, ostao u sedlu, malo kome je jasno, jer je i prethodna vlast, pogotovo ondašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine, SDP-ovac Slavko Linić, imala na njegov rad i stručnost velikih zamjerki. Tada je preživio zahvaljujući koalicijskoj uravnilovki, dok danas izbjegava odgovoriti kako to da su vlasnici, koji mijenjaju upravu samo onda kada nisu zadovoljni njezinim radom, očistili cijelu njegovu posadu, a ostavili najodgovornijeg, kapetana? Je li ga zaista njegov nekadašnji stranački drug a današnji predsjednik države Stjepan Mesić uspio spasiti radi skorih mu izbora?

Jedan raniji primjer hrvatskoga gospodarskog apsurda nezasluženo je bio znatno manje medijski eksponiran od slučaja Ine. Kada je smijenjen prvi čovjek »Croatia osiguranja« Marijan Ćurković, na čije je mjesto Sanader, radi »čak« dva glasa u Saboru ustoličio HSLS-ovca Hrvoja Vojkovića, bivšeg Račanovog ministra i čovjeka bez ikakvog iskustva u poslovima osiguranja, javna su čuđenja bila tek usputna. Iako je i Ćurković u Zagreb preselio nakon izbora 2000. godine, za razliku od Dragičevića, on nikad nigdje nije bio stranački eksponiran, već je, kao dijete »Croatia osiguranja«, od Rijeke pa do metropole, dokazivao svoju stručnost i predanost penjući se stepenicu po stepenicu. Kada je palicu prvog osiguravatelja preuzeo od teniskog prijatelja Franje Tuđmana, Suada Rizvanbegovića, taj se gigant ljuljao na rubu propasti. Dovevši svoju ekipu, u kratkom razdoblju Ćurković ne samo da je stabilizirao kolektiv, već ga je učinio moćnom državnom tvrtkom čija je tržišna cijena osjetno porasla. Nikada nije pripadao niti tzv. »riječkom lobiju« koji je posljednje četiri godine u Zagrebu bio brojan i utjecajan, te poznat po seansama u »Trnjanki« na kojima se uz kartanje i debelo kadriralo. Ćurković je nedavno odbio kooptirati Vojkovića kao člana uprave, te se na kraju, iako je na stolu imao niz menadžerskih ponuda drugih tvrtki, dosljedno sebi, odlučio vratiti na početni položaj u riječku filijalu.

I tako se pouka hrvatske priče o struci i politici uvijek na kraju svede na basnu o lisici koja lukavstvom a ne radom otima tuđi sir. A kada su Ina i »Croatia osiguranje« u pitanju, koluti su pogolemi pa ni vrebača ne manjka.