Slučaj Bechtel, kojeg su uzvitlali mediji i javno mnijenje, pokazuje da se u Hrvatskoj još uvijek ne shvaća što znači ući u članstvo EU i ponašati se po svjetskim standardima. Najmanje to shvaćaju političari, koji su i krivi za cijelu aferu koja će naškoditi slici Hrvatske u svijetu.

Pokazalo se da su i političari prošle, Račanove vlasti, nastavili s praksom Tuđmanova samodržavlja i sklopili golem broj direktnih nagodbi. I Sanaderova vlast se namjeravala prošvercati i nastaviti tu praksu, da nije uhvaćena s rukama u pekmezu. To pokazuje da je svaka vlast ista, ako nije izložena pozornosti medija i javnog mnijenja. Čak i oporba, koja se ponašala istovjetno kada je bila na vlasti, ne bi taj slučaj iskoristila niti kapitalizirala da nije bilo javnog mnijenja. Zasluga za to ide opet novinarima, koji su djelovali kao korektiv vlasti i kao »pas čuvar« demokracije. Ne svi, doduše. Mediji u vlasništvu države kao da su se trudili pronaći opravdanja za Vladu. Opravdanja, međutim, nema. Nema opravdanja ni za pravne stručnjake koji su navodno, prema izjavama vladajućih, dali »stručnu ekspertizu« da se ugovor može sklopiti. Drugi dijelovi javne uprave misle drukčije, a iz straha od vladajućih – što pokazuje da strah još uvijek stanuje ovdje – ne usuđuju se izreći pravo mišljenje. Tako im ne preostaje ništa drugo nego da ukažu na kompetentna mišljenja stručnjaka, koji su se o običaju »direktnih pogodbi« mimo javnih natječaja već izjasnili.

Navest ćemo jedan primjer. Ministarstvo europskih integracija odmah je po sklapanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU objavilo analizu pod naslovom »Prilagodbe politikama unutarnjeg tržišta EU«, u kojoj se realistički i trezveno analizira praksa hrvatskog sklapanja »direktnih nagodbi« te konstatira i preporučuje se publiciranje i prezentiranje natječaja za javne nabave i javne radove, baš da bi se izbjegao konflikt s propisima EU. Pretpostavljam da bi i premijer i njegovi ministri morali znati da je jedan njihov resor uprave već ukazao da su direktne pogodbe u suprotnosti s europskim i svjetskim običajima. I da valja harmonizirati i hrvatske propise s kriterijima i pravilima postupanja u EU. No, slučaj Bechtel pokazuje ili da premijer i njegovi ministri ne znaju što im rade kvalificirani eksperti ili to ne žele znati i rade po starome. Europska komisija je 1999. dala ostavku zbog slične korupcijske afere povezane s javnim nabavama.

I kad su već uhvaćeni s rukama u pekmezu, Vladini ministri izmišljaju neuvjerljiva opravdanja, pozivajući se na obveze prijašnje vlade ili na »usmena jamstva«. A kad to čine još na neotesan i nimalo urban način, kako je to učinio ministar vanjskih poslova Žužul u televizijskom sučeljavanju, gdje je još samo nedostajalo da primijeni brahijalnu silu, tada svakog ozbiljnog promatrača iz inozemstva mora zabrinuti budućnost hrvatske demokracije i mora se upitati ne stoje li iza demokratske fasade i skupih odijela još uvijek autoritarni trogloditi žedni totalne vlasti. Premijer Sanader je iznašao snagu da lopticu prebaci Europskoj komisiji, ali se tako samo in extremis spasio svjetske blamaže. Njegov stav da se neće ići na sklapanje ugovora s Bechtelom direktnom pogodbom ako Europska komisija donese takvo mišljenje, a u obrnutom slučaju da će se ići, govori o tome da je samoodrživost hrvatske demokracije pod velikim znakom pitanja. Jedan premijer koji želi igrati ulogu prosvijećenog apsolutista morao bi znati da se u suvremenim demokracijama odbacuje svaka direktna pogodba, jer ona generira korupciju čak i kada oni koji sklope direktnu pogodbu ne inkasiraju svoj lobistički honorar.

Korupcija se dogodila čak i kada se direktna pogodba opravdava »nacionalnim interesima«, kako to čine u SAD-u pravdajući se razlozima sigurnosti. O tome piše jedan od najvećih europskih eksperata na polju korupcije Donatella Della Porta, koja je u knjizi »Politička korupcija i javna uprava« podrobno analizirala mehanizam direktnih pogodbi u javnim radovima i nabavama, ali je razgolitila korupciju i u fiktivnim javnim natječajima. Korupcija je najmoćnija bolest koja korozijom guši demokraciju. Hrvatski političari nemaju antitijela niti senzore kojima bi razotkrili potencijalna žarišta korupcije. To je i razumljivo, jer je hrvatska politička klasa rođena u sistematskoj korupciji privatizacije društvene imovine, o čemu svjedoči i njihova imovina, stečena malverzacijama i špekulacijama. A oni drugi, poput Račana, živjeli su u sustavu inherentne korupcije, zbog čega ni oni ne razlikuju korupciju od onoga što doživljavaju kao »vršenje vlasti«. Jedini izlaz je brza prilagodba europskim kriterijima, na što nas sili kandidatura za članstvo u EU. Naravno, i smjena generacija u politici, pravosuđu, vojsci i policiji: dokle god su na vlasti oni koji su se omastili pljačkom društvene imovine, demokracija će u Hrvatskoj biti u opasnosti.