Franjo Tuđman bi bio uistinu vrlo zadovoljan. Clinton je u memoarima ("Moj život") napokon došao na njegovu liniju Bosne. U 44. poglavlju, na 665. stranici, doslovno piše: "Nakon velikim dijelom mirne 1994., stvari su se počele pogoršavati koncem studenoga kada su srpski ratni avioni napali hrvatske muslimane u Zapadnoj Bosni."

A propos ove komedije zabune, prošle je godine engleski komičar Ali G u svojem izrugujućem stilu intervjuirao bivšeg ministra vanjskih poslova starijeg Busha Jamesa Bakera III. upitavši ga nije li opasno što Irak i Iran imaju slična imena. Nekom se bombarderu, recimo, može uputiti poruka da napadne Ira- i da se nakon toga raketira pogrešna država. Za Bakera, naravno, takva je mogućnost bila isključena. Međutim, nakon američke invazije, okupacije i kaotizacije Iraka, motiviranog pronalaženjem Saddamovih veza s Al-Qa’idom i oružja za masovno uništenje (koje u SAD-u kabaretisti sada duhovito nazivaju oružjem za masovnu zaštitu), očevidno je da je cilj bio pogrešni Ira- tako da se sada stvari počinju okretati pravoj meti Iranu, koji je bio domaćin većine 9/11 (jedanaestorujanskih) terorista.

Takvoj se politici tragedije "zabune" plaćenim oglasom 6. srpnja u The New York Timesu suprotstavio bivši američki potpredsjednik Al Gore člankom "Smisao Abu Ghraiba" u kojem je podsjetio kako je W obećao da će vanjska politika biti ponizna, a ispala je ponižavajuća, jer je odbio načela Ženevske konvencije, UN-ovih principa i sl. Iskusni književnik Gore Vidal skovao je ovih dana naziv "United States of Amnesia", kritizirajući kršenja opće prihvatljivih pravila ponašanja od "imperijalne Amerike". Gubitak američke strukturalne legitimnosti osjeća se u svakom trenutku i gotovo svakom potezu ne samo vlasti nego i opozicije u SAD-u.

Clinton je u svojevrsnoj podršci Bushu kazao da bi i sam dao odobrenje za hipotetični napad na Sjevernu Koreju, a Bush je nakon nekoliko dana ustvrdio kako je istraga o 9/11 pokazala da bi i Clinton odnosno svaki drugi predsjednik na njegovu mjestu postupio kao i on.

Posebni je problem stanje vanjskopolitičkog duha u Kongresu. Clintonov rat za Kosovo, primjerice, nije dobio kongresnu većinu, dok Bushov rat protiv Iraka jest. Demokratski kandidat za američkog predsjednika John Kerry bio je također za napad na Irak, ali se ne usudi izjaviti kako bi se Amerikanci trebali iz njega povući. Za razliku od Clintona koji je govorio ono što su njegovi birači htjeli čuti, Kerry ne govori ono što birači ne žele čuti jer zapravo i ne zna tko su mu odlučujući "kolateralni" birači. Ono što su mediji tjednima prije konvencije demokrata trubili - da Kerry treba SAD-u kao vrhovni zapovjednik - ponovila je "američka Evita" Hillary Clinton. Sam Kerry kao vijetnamski veteran poručuje da bio efikasnije vodio rat protiv terorizma, ne shvaćajući da Busha ne može pobijediti unutar njegove slike (terorističkog) svijeta. A Bush se pak sad promovira kao "peace president".

Ako je tako, onda se u pogledu vanjske politike ni s Kerryjem neće ništa promijeniti jer će Bushova strategija (rat protiv terorizma) ostati njena srž. S time da bi demokrati više pozornosti posvetili Al-Qa’idi nego Iraku. Budući da je Osama bin Laden i dalje globalna opasnost, američka se sigurnosna politika pretvara u globalnu sigurnosnu politiku koja postaje mainstream vanjska politika. Ona diktira razvoj američkog bilateralizma i multilateralizma i novi ciklus "prevencija" i investicija u naoružanje. To, međutim, stvara kontraefekt i kod tradicionalnih saveznika u EU-u koji smatraju da je američka vanjska politika zaglibila u ilegitimnost i imoralnost. Prema riječima sigurnosnog analitičara Roberta Kagana, bivšeg dužnosnika u Reaganovoj administraciji, Al-Qa’ida zna za to konfrontiranje između SAD-a i EU-a i nastoji ga eksploatirati, što je vidljivo na primjeru Španjolske koja je nakon terorističkog udara u Madridu povukla svoje vojnike iz Iraka.