I dok još uvijek traje kolektivno pijanstvo što će Tihomir Blaškić nakon gotovo devet godina zatvora danas otuputovati iz Scheveningena u Kiseljak, gdje će ga kao heroja dočekati uz vola pečenoga, mučnina i mamurluk privilegija su tek onih trijeznih. Jer, glava puca od onoga što će uslijediti i što Hrvatsku sve dublje i dublje ukopava u povijesni glib krvavog jugoslavenskog rasapa.

Naime, Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Prvostupanjskog »da RH nije bila saveznica BiH, već u sukobu s njom«. Potom je u hrvatskoj javnosti eksplodirala do jučer sporadična i uvijek prigušivana rasprava o stvarnim krivcima za počinjene zločine te o organizacijskom ustrojstvu u kojemu su djelovali. Predsjednik Mesić ponovio je da je Blaškić bio žrtvovan, jer je postojao dvostruki lanac zapovijedanja, a bivši premijer Račan, kao i ex ravnatelj HIS-a Miroslav Šeparović, potvrdili da su tajne službe do 2000. prikrivale dokumente koji su generalu išli u prilog. Prst je uprt u ondašnjeg prvog čovjeka vojne obavještajne službe SIS Markicu Rebića. Gotovo paradoksalno, njega najbolje brani njegov glavni oponent, Blaškićev odjetnik Anto Nobilo, tvrdeći da je točno kako je on »bio na čelu operative koja je skrivala dokumente«, ali da je ipak bio samo »vojnik svoje partije i eksponent jedne politike«.

A zna se tko je bio na čelu te partije, politike i vojske. »Politika skrivanja dokumenata bila je u svrsi zaštite predsjednika Tuđmana, Šuška i užeg političkog vrha u RH«, zaključuje Nobilo, dodajući da se na tom primjeru vidi »koliko smo bili potonuli kao država jer je solidarnost u zločinu karakteristika mafijaških zločinačkih organizacija«. A upravo je Tuđman u mnogim haškim optužnicama identificiran na čelu »zajedničkog zločinačkog pothvata«.

Nema sumnje, bez obzira na povoljan rasplet za Blaškića, Haag je potvrdio da su Tuđman i Šušak bili hrvatski gospodari rata u BiH, da su putem tajnih službi i partijskih komesara HDZ-a zapovijedali na terenu posebnim vojnim jedinicama čije su žrtve bili žitelji Ahmića, zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević, ili netko treći, svejedno. Činjenica da su dokumenti i dokazi po naredbi najvišeg državnog vrha pomno i organizirano skrivani i dugo nakon rata, govori da je postojala svijest o činjenju zločina a ona je i u presudi Blaškiću apostrofirana kao temelj utvrđivanja zapovjedne odgovornosti. Štoviše, glavna autorica inkriminacije kako je Tuđman paralelno s državom organizirao »zločinačku organizaciju«, Carla del Ponte, nije se libila žestoko sukobiti s predsjednikom Haškog suda Theodorom Meronom što je 16. lipnja uzeo monopol tužiteljima i prenio ga sucima da odlučuju tko je bio dovoljno visoko rangiran e da bi bio optužen kao mafijaš. Kada se optužnicama za BiH dodaju i one istovjetne za zločine počinjene nakon »Oluje«, jasno je koliko će oslobađanje Blaškića biti hrvatska Pirova pobjeda.